Dvorana župe Svih svetih bila je pretijesna za sve koji su sinoć došli na predstavljanje kontroverzne knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“. Izložen etiketiranju zbog novih spoznaja o Jasenovcu, oprečnih dosadašnjoj „istini“ nametnutoj za komunističkog režima, dugogodišnji bivši novinar i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Vukić, našao se žrtvom „lova na vještice“, kazao je govoreći uvodno o autoru povjesničar Stipo Pilić, koji se i sam bavi istraživanjem Jasenovca.
Ova je osjetljiva tema posljednji historiografski tabu nacionalne povijesti, ocijenio je Vukić, kojim se ne bave klasični povjesničari jer se proučavanjem dostupnih arhivskih dokumenata i uzimanjem izjava živućih svjedoka o suprotnoj jasenovačkoj stvarnosti brzo dolazi na udar struke i javnosti, u kojoj i dalje živi komunistička paradigma o Jasenovcu.
– Broj je jasenovačkih žrtava sa 700.000 tisuća do 1990. u samostalnoj Hrvatskoj smanjen na 80.000, pa iako još ne možemo iznositi konkretne brojke, svi dokazi do kojih smo došli govore kako je žrtava tog radnog logora bilo puno manje. U logoru je sve četiri godine, od 1941. do 1945., vladala stroga disciplina, a život se gubio zbog pokušaja bijega, kada bi bio strijeljan bjegunac i još desetak ili 20-ak njemu bliskih osoba, ali i zbog vrlo raširenih bolesti tog vremena – dizenterije i upale pluća. Čak je za primjer ostalima strijeljano deset ustaških stražara koji su prisvajali stvari zatvorenika, umjesto da ih, kako im je bilo naloženo, pohrane u logorsko spremište. Dokaz je da se brojem žrtava manipulira podatak kako 1941. u Jasenovcu nije moglo biti više od 1.500 ljudi, a po aktualnim interpretacijama „pobijeno“ ih je samo tada 10.000!, govori Vukić. Jedna je od jasenovačkih „istina“, nastavlja, ploča s 20.000 imena smrtno stradale djece s Kozare, iako je većina te djece preživjela i nije niti bila u Jasenovcu, nego smještena u prihvatilišta u Jastrebarskom i Sisku.
Igor Vukić:
Često se Jasenovac spominje kao sinonim za mjesto zločina Hrvata nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, no u Jasenovac nije doveden nitko samo zato što je Srbin ili pravoslavac, već zato što je, ne priznavajući ustašku vlast, surađivao s partizanskim pokretom. Kroz logor je prošlo malo Srba i pravoslavaca, među kojima je internirana skupina partizana s Kozare, koja se 1942. po završetku bitke predala domobranskoj vojsci.
Prema Vukiću, Jasenovac je bio prvenstveno radni logor u kojemu je postojala visoka disciplina, tuševi s toplom vodom i drvene kade, davala su se tri dnevna obroka, a prljava se odjeća spremala u vreće za pranje. Zarobljenici su u logoru od 1942. dopisnicama komunicirali sa svojim obiteljima, dječaci pohađali obrtničku školu, radilo se u pogonima za proizvodnju oružja, a nedjeljom su se igrale nogometne utakmice.
Đakovačko predstavljanje Vukićeve knjige, koja je uzbudila mnoge duhove, izazvala golem interes hrvatske javnosti, ali i dokazala da još nismo raščistili vlastitu povijesnu zbilju, organizirali su veterani 3. gardijske brigade Kune i članovi Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka.
Danijel Geošić, foto: Pero Šola