Svjedočimo najbržem razvoju tehnologija od kada je svijeta i vijeka. Multinacionalne korporacije unazad nekoliko godina ulažu najveća sredstva u razvoj potpuno automatiziranih procesa. Onih koji ne trebaju ljudski rad. Tako već danas imamo traktore bez vozača (možda je ‘operater’ bolja riječ) koji obrađuju zemlju. Imamo dronove koji nadziru proizvodnju i uz pomoć interneta u realnom vremenu isporučuju podatke na servere. Tamo složeni algoritmi na temelju njih uče kako bi sutra mogli odlučivati. Imamo i robote koji beru plodove bolje i efikasnije nego to radi bilo koji obučeni homo sapiens. Proizvođači mehanizacije danas kupuju ICT startupove za milijune dolara.
Naveliko se govori o novoj generaciji poljoprivrede u kojoj dominiraju informacije. Njihovom analizom one dobivaju novu dimenziju i tako polako ulazimo u doba umjetne inteligencije. Čudesan napredak se dogodio unazad stotinjak godina, ali vratit ću se nakratko kroz prošlost kako bi razvoj pogledali iz drugog kuta.
U svijetu opisa promjena postoji potreba za verzioniranjem, pa tako danas govorimo o četiri generacije poljoprivrede.
U početku bijaše agrar
Kad je riječ o prvoj generaciji poljoprivrede njome se opisuje agrar s početka 20. stoljeća. Radno intenzivna proizvodnja s niskom produktivnosti. Obilježava ju veliki broj malih farmi i trećina ukupne populacije ljudi u primarnom poljoprivrednom procesu.
Zelena revolucija iliti Poljoprivreda 2.0
Nakon drugog svjetskog rata dolazi do značajnih napredaka. Počinje 1950-tih godina s razvojem umjetnih gnojiva i industrije pesticida. Mehanizacija postaje efikasnija, a rezultati proizvodnje po jedinici površine postaju drastično bolji. Stanovništvo djelomično napušta ruralni prostor i naseljava gradove. Često se veže uz pojam Zelena revolucija.
Precizna poljoprivreda i era osobnih računala – treća generacija proizvodnje hrane
Naša sadašnjost je treća generacija odnosno doba precizne poljoprivrede. Kreće 2000-ite kroz GPS tehnologiju i daljinsko upravljanje. Obilježavaju ju senzori i upravljanje podacima kroz osobna računala koja su u punom zamahu. Preciznije upravljanje omogućeno je kroz primjenu satelitskih tehnologija, a iste omogućuju i varijabilne primjene gnojiva i pesticida. Možemo dati biljci točno onoliko koliko joj je potrebno. Dolazimo do upravljanja pojedinom životinjom, a ne više krdom. Racionaliziramo troškove proizvodnje, a povećavamo proizvodnju po jedinici površine i/ili grlu. Efikasnost je ključna riječ. Potreba za radnom snagom je sve manja.
Četvrta generacija agrara – Pametna/digitalna poljoprivreda
Prostora za napredak uvijek ima – i razvoj neće stati, pa se postavlja pitanje kako će izgledati budućnost proizvodnje hrane? Živimo u vremenu sve boljeg i jeftinijeg hardwarea (senzora, aktuatora, mikroprocesora …). Širokopojasni Internet je sveprisutniji što omogućuje prijenos informacija. Rađaju se veliki digitalni sustavi u oblacima (Računarstvo u oblaku ili engleski Cloud computing je paradigma informatičke tehnologije koja opisuje pružanje IT infrastrukture kao što je prostor za pohranu podataka ili aplikacijski softver kao uslugu putem Interneta) koji stvaraju pretpostavku za analize istih (Big-data-analysis). Informacije povezujemo kroz algoritme za učenje, baš kako to rade i ljudi. Kroz ishode dolazimo do spoznaja. Strojevi tako uče i korak po korak te upoznajemo pojam umjetne inteligencije. Sustava donošenja odluka bez čovjeka.
Čovjek – izazov buduće ekonomije
I tako čovjek vlastitim razvojem postaje višak. Ljudski um kreira koncept u kojemu smanjuje potrebu za samim sobom, odnosno radom i tako rezultira optimalnom proizvodnjom. Živimo u vremenu kada se ništa ne radi bez poslovnog planiranja i analize tržišta.
A ti planovi uključuju potrošnju energije, trošak kapitala, amortizaciju opreme i druge varijable, a na koncu i trošak rada. Od svih elemenata tih planova on je najteže predvidiv, jer rezultat rada ovisi o mnogočemu. Pa i njegov trošak. Poslovni svijet naravno voli čvrste kalkulacije i tu je stroj uvijek u prednosti nad čovjekom. Stroj ne ide na bolovanje, ne traži povišicu, ne kasni na posao niti se žali na lošu radnu atmosferu.
Neosporno je da će ulaganja velikih korporacija u automatizirane proizvodnje napraviti još veći cjenovni pritisak na sve ostale proizvođače u niši. Lako se i izvuče zaključak kako će i nadalje opadati broj ljudi koji je potreban u procesu proizvodnje hrane. I ove dvije premise sugeriraju veliki izazov za društva budućnosti.
Roboti će plaćati poreze?
U tehnološki razvijenim društvima u zadnjem desetljeću vode se debate na temu: Trebaju li tehnološke kompanije plaćati posebne poreze jer svojim napretkom ukidaju radna mjesta? Ako nema radnih mjesta postavlja se pitanje tko će uplaćivati u mirovinske i zdravstvene fondove? Hoće li naše mirovine zarađivati roboti, a ne ljudi? Hoćemo li plaćati porez na procesore kao što plaćamo porez na dohodak te tako krpati rupe u proračunima nastale zbog manje radnih mjesta?
Nameće se i pitanje mogu li suvremena društva odgovoriti rješenjima na brzi razvoj tehnologije? Ako u par godina milijune radnika zamjene roboti, hoće li doći do širih socijalnih nemira?
Budućnost proizvodnje hrane?
Jasno je da će se poljoprivredom će se sve više baviti strojevi, a sve manje ljudi. Zakoni matematike i ekonomije idu ka beskonačnoj optimizaciji procesa. Potreba za kadrovima neće potpuno nestati, ali djecu treba već danas usmjeravati prema novim tehnologijama i prema budućnosti. Traktor biti bez vozača. Gledat ćemo dronove koji nadlijeću nasade, snimaju stanje i šalju informacije na server. Tamo će software donijeti odluku, s čime tretirati te kada brati ili žeti. Ali još uvijek će netko morati konfigurirati server, napraviti dron ili servisirati traktor. Plodove će trebati uskladištiti i prerađivati. Sektor usluga će doživjeti daljnji razvoj.
Kao što današnja poljoprivreda nije usporediva s djedovom, tako niti buduća neće biti s današnjom. Tražit će se druga znanja i vještine, a dobra je vijest da će ljudi i za 100 godina htjeti jesti.
Izvor: Agroklub