Nadbiskup đakovačko-osječki u miru mons. dr. Marin Srakić ostat će zapisan u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije kao jedan od njezinih najvećih biskupa, istaknuo je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić na izvanrednoj konferenciji za medije održanoj u Crvenom salonu Nadbiskupskog doma u Đakovu u utorak, 3. studenoga 2026. povodom smrti nadbiskupa Srakića. Konferenciju za medije moderirao je kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije, vlč. dr. Dario Hrga.
Govoreći o životu i služenju Crkvi nadbiskupa Srakića, nadbiskup Hranić posebno je istaknuo njegovu ulogu tijekom Domovinskoga rata, sazivanje Druge biskupijske sinode, pohod pape Ivana Pavla II., uspostavu nove crkvene pokrajine, bogatu pisanu ostavštinu te osobnu povezanost s pokojnim nadbiskupom.
„Vjerujem da će mons. dr. Marin Srakić, naš nadbiskup i metropolit u miru, prvi nakon reorganizacije crkvenoga života na ovom području, kada je naša nadbiskupija postala metropolija, ostati zabilježen u povijesti naše biskupije kao jedan od velikih biskupa. Svakako je najveći među našim biskupima bio biskup Strossmayer, ali vjerujem da će, poput biskupa Mandića, biskupa Krtice i drugih velikih biskupa koje smo imali, i on ostati zapamćen kao velik i zapažen biskup“, rekao je nadbiskup Hranić.
Služenje Crkvi u vrijeme Domovinskoga rata
Istaknuo je kako je nadbiskup Srakić cijeli svoj život bio usko vezan uz Đakovačko-osječku nadbiskupiju, kojoj je služio velikodušno i samozatajno.
„Doista je živio s ovom biskupijom. Za svećenika je zaređen sa svega 23 godine. Cijeli njegov život bio je usko vezan uz život ove biskupije. Velikodušno i samozatajno služio joj je. Nikada nije bio nametljiv čovjek“, rekao je nadbiskup Hranić.
„Kao biskup zaređen je, rekao bih, u vrijeme svojevrsne renesanse hrvatske državnosti, 1990. godine, još prije demokratskih promjena. Međutim, radost i veselje kratko su trajali jer je već 1991. godine započeo Domovinski rat. Koliko god bio tih, pokazao se hrabrim čovjekom koji je znao progovoriti kada je trebalo. Posebno bih istaknuo kako je preko Mađarske, Vojvodine i Srbije odlazio pohoditi okupirane župe naše biskupije u istočnom dijelu Hrvatske. Odlazio je u Ilok, Šarengrad i druge okupirane župe”, podsjetio je.
Uputio je zatim da je nakon Erdutskoga sporazuma i mirne reintegracije, a već i prije toga, započela obnova ove biskupije koja je teško stradala te rekao: „Nadbiskup Marin bio je čovjek koji je prepoznao i osjetio da se u župe vraćaju ista lica, ali da zbog iskustava koja su proživjela to više nisu iste osobe. Smatrao je da im na poseban način treba pomoći, određenom logoterapijom i vjerničkim promišljanjem, hraneći se Božjom riječju. Trebalo je ljudima dopustiti da se izgovore, da zajedno promišljamo u svjetlu Božje riječi.“
Druga biskupijska sinoda – Magna Carta pastoralnoga djelovanja
Upravo je u tom kontekstu nadbiskup Srakić odlučio sazvati Drugu biskupijsku sinodu. Nije mu bilo dovoljno održati samo sinodska zasjedanja, nego je želio uključiti vjernike u promišljanje o životu i budućnosti biskupije. „Ponajprije je želio omogućiti vjernicima da u svojim župama razgovaraju, iznesu svoja mišljenja, svoje boli i ono što ih tišti te da zajedno promišljamo o budućnosti naše biskupije. Druga biskupijska sinoda doista je postala Magna Carta pastoralnoga djelovanja u našoj nadbiskupiji“, naglasio je nadbiskup Hranić.
Podsjetio je kako se biskupijske sinode ne sazivaju često te da je posljednja prije toga u Đakovačkoj biskupiji održana prije više od tristo godina. „Nadbiskup Marin prepoznao je pravi trenutak za njezino sazivanje. Bio je tada na početku svoje biskupske službe, tako da je mogao sinodu iznijeti do kraja te stajati iza njezinih odluka, kako bi se one provodile i zaživjele“, rekao je.
Papin pohod i uzdizanje Teologije u Đakovu
Među važnim događajima njegove biskupske službe nadbiskup Hranić izdvojio je i treći apostolski pohod pape Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, tijekom kojega je Sveti Otac posjetio i Osijek i Đakovo. „Da papa dođe i posjeti jednu biskupiju, ne događa se često. Nadbiskup Marin znao je reći da će 7. lipnja 2003. godine ostati zlatnim slovima upisan u povijest naše nadbiskupije“, podsjetio je nadbiskup Hranić.
Potom je podsjetio da je 2005. godine teološki studij, osnovan 1806. godine, koji je najprije djelovao kao Visoka bogoslovna škola, zatim kao Teologija u Đakovu, a potom kao dislocirani studij Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu – time uključen u Zagrebačko sveučilište, podignut na razinu Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji je ušao u sastav Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
„To je bilo veoma važno ne samo za naš teološki studij, koji je time dobio novu razinu i kvalitetu, nego i zbog novih zahtjeva koji su se pred njim postavili. Naime, noblesse oblige – plemenitost obvezuje. Nova razina i status fakulteta podrazumijevali su i nove zahtjeve u pogledu kvalitete onoga što fakultet nudi i ostvaruje. Istodobno je fakultet postao, rekao bih, nositelj evangelizacije u širem društvenom prostoru, počevši od sveučilišnoga ambijenta i akademske zajednice pa nadalje“, rekao je.
Uspostava nove crkvene pokrajine i skrb za Srijemsku biskupiju
Nadbiskup Hranić posebno je istaknuo zauzimanje nadbiskupa Srakića za uspostavu nove crkvene pokrajine i ponovno osamostaljenje Srijemske biskupije, uz očuvanje njezine povezanosti s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom. Podsjetio je kako je Srijemska biskupija 1773. godine ujedinjena s Đakovačkom biskupijom te da su tijekom povijesti, unatoč promjenama državnih uređenja, dvije biskupije 235 godina bile sjedinjene pod upravom istoga biskupa. „Nadbiskup Marin prepoznao je pravi trenutak u kojemu smo mi trebali Svetoj Stolici predložiti rješenje. Da to nismo učinili sami, pitanje bi pokrenula Sveta Stolica, jer ona uvijek nastoji usklađivati granice biskupija s državnim granicama“, rekao je nadbiskup Hranić.
Nadbiskup Srakić prijedlog je najprije iznio pred biskupe Zagrebačke crkvene pokrajine, kojoj je tada pripadala Đakovačko-osječka nadbiskupija, a potom i pred Hrvatsku biskupsku konferenciju. „Predložio je da se Srijemska biskupija ponovno osamostali i dobije svoga biskupa, da se na ovom području osnuje nova crkvena pokrajina te da Crkva u Slavoniji i Srijemu dobije svoje dostojanstvo. Na taj bi način ovaj prostor bio zaokružen“, pojasnio je nadbiskup Hranić.
Pritom je bilo važno da Srijemska biskupija ostane u sastavu nove crkvene pokrajine kako bi joj se osigurala potrebna personalna i financijska potpora. „Time je Srijemskoj biskupiji osigurana i daljnja financijska potpora iz Đakova jer su ondje male župe i malen broj vjernika. Te se župe ne bi mogle same uzdržavati“, istaknuo je.
Upozorio je i na opasnost da bi se, u slučaju potpunog odvajanja Srijemske biskupije od Đakovačke, svećenici mogli povući u Đakovo, jer u takvim okolnostima imaju mogućnost izabrati kojoj će biskupiji dalje pripadati. „Na taj smo način uspjeli sačuvati kler u župama Srijemske biskupije. Koja biskupija u Srbiji ima toliko svećenika? Sve one već se suočavaju sa svojim problemima. Ovako je Srijemskoj biskupiji ipak lakše jer može računati na personalnu pomoć Đakovačko-osječke nadbiskupije, kao i na financijsku pomoć koja dolazi odavde, kako bi se ondje mogli uzdržavati svećenici i župe. Mislim da je to bilo dobro i pravo rješenje“, rekao je nadbiskup Hranić.
Bogata pisana ostavština i poznavanje povijesti Nadbiskupije
Govoreći o nadbiskupu Srakiću, nadbiskup Hranić istaknuo je i njegovu marljivost te bogatu pisanu ostavštinu. Povodom njegova zlatnoga svećeničkog jubileja 2010. godine odlučeno je prikupiti i objaviti njegove radove. Iako se u početku planiralo objaviti dva ili tri sveska, prikupljena građa pokazala je da je riječ o mnogo opsežnijem djelu.
„Kada je profesor Dugalić, kao urednik izdanja, počeo prikupljati materijale, vidjeli smo koliko je toga napisao i učinio. Tu su bili i njegovi zapisi, izvješća koja je sastavljao prilikom obilazaka srijemskih župa, zapisnici koje je pisao, a bilo bi šteta da sve to ne bude objavljeno i sabrano na jednom mjestu“, rekao je nadbiskup Hranić. U ostavštini su pronađene brojne propovijedi, članci, znanstveni i stručni radovi, kao i tekstovi objavljivani u manjim knjižicama. Nadbiskup Srakić, profesor povijesti i moralne teologije, trajno se bavio poviješću Đakovačko-osječke nadbiskupije.
„Njegovom smrću, držim, izgubili smo najboljega živućeg poznavatelja povijesti naše nadbiskupije. Gdje god biste nešto dotaknuli, on je o tome nešto znao. Ako nije znao sve pojedinosti, znao je gdje treba potražiti podatke. Poznavao je svaku osobu, svaki važan podatak i događaj. Bio je živa enciklopedija, osobito kada je riječ o povijesti i životu naše nadbiskupije“, istaknuo je nadbiskup Hranić.
Četrnaest svezaka ostavštine i briga za Strossmayerovu baštinu
Od prvotno planiranih nekoliko svezaka na kraju je objavljeno jedanaest svezaka pisane ostavštine nadbiskupa Srakića, a nakon njegova odlaska u mirovinu 2013. godine nastavio je pisati i pripremati radove. U suradnji s nadbiskupijskom knjižničarkom nastavio je istraživati i obrađivati povijesnu građu, pa su nakon umirovljenja objavljena još četiri sveska. „Imamo, dakle, cijelu ediciju njegovih djela i mislim da je, u tom smislu, riječ o jednom od najplodnijih ljudi kada je riječ o znanstvenom radu. O kvaliteti pojedinih članaka i radova neka govore stručnjaci i neka oni procjenjuju njihovu vrijednost“, rekao je nadbiskup Hranić.
Posebno je izdvojio njegov doprinos proučavanju biskupske službe Josipa Jurja Strossmayera. Nadbiskup Srakić primijetio je kako se Strossmayera često prikazuje kao mecenu i političara, dok se manje govori o njegovoj biskupskoj službi i doprinosu životu biskupije. „Biskup Strossmayer bio je 55 godina biskup naše biskupije. Njegove korizmene poslanice, a osobito one značajnije, imale su po desetak stranica velikoga formata A4 u Vjesniku, a neke čak i po stotinjak stranica. Nadbiskup Marin pobrinuo se da se sve to skenira. Zatim je pregledavao i ispravljao tekstove jer se pri skeniranju uvijek događaju pogreške“, rekao je. Budući da su Strossmayerovi tekstovi bili napisani bez podnaslova, nadbiskup Srakić proučavao ih je, čitao i unosio naslove i podnaslove kako bi bili pristupačniji današnjim čitateljima. „Na taj je način i biskup Strossmayer zasjao u novom svjetlu, upravo kao biskup. Prikupio je i neke druge važne tekstove, među njima i Strossmayerove odgovore te je tako pridonio boljem upoznavanju njegove biskupske službe“, istaknuo je nadbiskup Hranić.
Dodao je kako vjeruje da će se s vremenskim odmakom još jasnije prepoznati veličina života i djela nadbiskupa Srakića. „Vjerujem da će ga ljudi koji dolaze poslije nas, sada nakon njegove smrti, kada se s određenim odmakom može objektivnije promatrati njegov život, djelo i ostavština, svrstati među najveće sinove i najveće biskupe na čelu naše nadbiskupije“, rekao je.
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i čovjek čvrstih stavova
Nadbiskup Srakić prošao je različite službe u Crkvi: bio je pomoćni biskup biskupu Ćirilu, biskup koadjutor, dijecezanski biskup, a potom prvi nadbiskup i metropolit. Pet godina obnašao je i službu predsjednika Hrvatske biskupske konferencije.
Nadbiskup Hranić, koji je u to vrijeme također bio član Biskupske konferencije, istaknuo je njegovu razboritost, smirenost, ali i odlučnost. „Nadbiskup Marin znao se postaviti vrlo trijezno. Kada bi se pojavile napetosti, znao je reagirati na šaljiv i lijep način, ali je istodobno znao zauzeti čvrst stav“, rekao je. „Koliko god bio diskretan, nije volio mnogo govoriti, ipak se osjećalo da zna zauzeti čvrst stav i pokazati čvrstu ruku kada je to bilo potrebno. To se osobito vidjelo dok je bio predsjednik Biskupske konferencije, ali i u pojedinim trenucima i problemima života naše biskupije. Znao je usmjeriti stvari na pravi način“, dodao je.
„Doživljavao sam ga kao svoga drugoga oca“
Govoreći o osobnom odnosu s pokojnim nadbiskupom, nadbiskup Hranić nije krio koliko mu je značio u životu i svećeničkom pozivu. „Ja osobno doživljavao sam ga kao svoga drugoga oca. Kada sam nedavno obilježavao svoj srebrni biskupski jubilej, istaknuo sam to i u završnoj riječi. U njemu sam imao dobroga oca, podršku, sugovornika i mudroga savjetnika“, rekao je.
Nadbiskup Srakić dočekao ga je 1977. godine na vratima sjemeništa kao novi rektor te ga pratio tijekom svećeničke formacije, posljednja dva razreda gimnazije i teološkoga studija. Nakon povratka s poslijediplomskoga studija u Rimu imenovao ga je tajnikom Druge biskupijske sinode, a poslije i svojim pomoćnim biskupom. Dvanaest godina nadbiskup Hranić bio mu je pomoćni biskup.
Prisjećajući se njihova odnosa, istaknuo je Srakićevu razboritost i sposobnost da drugima prepusti odgovornost, ne namećući svoje odluke: „Kada sam ga prvi put došao pitati za mišljenje, nakon što mi je iskreno rekao što misli, dodao je: ‘Ali sada, Đuro, idi pitaj i druge. Na kraju sjedni, razmisli i sam donesi odluku. Ti moraš stajati iza svoje odluke. I nemoj slučajno poslije doći k meni i objašnjavati zašto si donio drukčiju odluku od one koju sam ti ja predložio. Moje je prošlo i ne bi bilo dobro da sada preko tebe ponovno negdje imam utjecaja. Ti si sada dijecezanski biskup. Ti sada preuzimaj odgovornost i računaj na moju podršku.’“
Naglasio je: „Vidite kolika je to bila ljudska, svećenička i biskupska zrelost! Od tada sam rado odlazio k njemu, razgovarao s njim, savjetovao se i pitao ga za mišljenje. Nikada se, međutim, nisam osjećao obveznim postupiti onako kako bi on predložio. Imao sam slobodu donositi odluke, znajući da mogu računati na njegovu podršku.“
Njihov odnos opisao je kao odnos oca i sina, ističući da među njima nikada nije bilo napetosti. „Nas dvojica doista smo se slagali kao otac i sin. Bogu sam zahvalan zbog toga. To nije bilo zbog toga što sam ja nešto posebno, nego zato što je on bio trijezan, mudar i zreo čovjek, dobar svećenik i dobar biskup. Zahvaljujući njemu, između nas nikada nije bilo napetosti“, rekao je.
Smatra da su svojim odnosom mogli biti primjer svećenicima, osobito u odnosu prema prethodnicima i nasljednicima u službi. „Mislim da smo nas dvojica i u tom smislu uspjeli biti dobar primjer našemu kleru, ponajprije našim svećenicima“, dodao je.
Oporuka – poziv na zajedništvo i skrb za Srijemsku biskupiju
Govoreći o oporuci nadbiskupa Srakića, nadbiskup Hranić posebno je izdvojio njegov poziv svećenicima na zajedništvo i međusobnu suradnju te brigu za Srijemsku biskupiju. „U njegovoj oporuci, koju smo danas čitali, posebno su me dirnule riječi kojima poziva sve nas svećenike u biskupiji na zajedništvo i suradnju, da budemo braća te da svojim svjedočanstvom zajedništva odgajamo i vjernike i tako bolje ostvarujemo svoje poslanje“, rekao je.
Nadbiskup Srakić ostavio je i posebnu obvezu skrbi za Srijemsku biskupiju, njezinu budućnost te vjernike koji ondje žive. Nadbiskup Hranić upozorio je da se društvene i političke promjene u Republici Srbiji nisu odvijale očekivanom brzinom, zbog čega je danas teško pronaći svećenike koji bi željeli preuzeti službu u Srijemu.
„Nadbiskup Marin prošle je godine, mislim da je to bilo 19. studenoga, promijenio svoju oporuku. Ta je oporuka od 19. studenoga prošle godine njegova posljednja važeća oporuka. U njoj nam stavlja na srce da vodimo brigu o Srijemskoj biskupiji, njezinoj budućnosti te našim ljudima i vjernicima koji su ondje ostali“, istaknuo je.
Posljednji dani života: „Umro je mirno, bez posebnih bolova“
Osvrćući se na posljednje dane života nadbiskupa Srakića, nadbiskup Hranić rekao je da je pokojni nadbiskup doživio 90 godina te da je nakon loma kuka u srpnju ove godine njegovo zdravstveno stanje postupno slabilo. „Posljednjih dana bio je jako onemoćao i slab. Nije više ništa jeo, a posljednja tri ili četiri dana nije htio uzimati ni vodu ni bilo kakvu tekućinu. Vidjeli smo kako kopni i da se približava kraju“, rekao je.
Preksinoć mu je podijelio bolesničko pomazanje. Iako više nije mogao jasno i glasno govoriti, primijetili su da prati molitvu i sudjeluje u njoj. „Bio je s nama i vidjeli smo da sudjeluje i prati ono što se događa. Nije mogao jasno i glasno izgovarati riječi, ali smo vidjeli da zajedno s nama moli. Sestre i gospođe koje su se brinule o njemu molile su s njim krunicu“, posvjedočio je.
Posljednji put bio je kod njega te večeri prije smrti, oko 21 sati. Nadbiskup Srakić tada više nije mogao komunicirati, ali je, prema riječima nadbiskupa Hranića, još uvijek čuo što mu govore i reagirao na pojedine stvari. Opisao je i kako su se osobe koje su se brinule o njemu trudile ovlažiti mu usne, budući da više nije uzimao tekućinu. Nadbiskup Hranić rekao je da je umro mirno, bez posebnih bolova. Podsjetio je i na operaciju srčanoga zaliska koju je nadbiskup Srakić imao 2004. ili 2005. godine. Prisjetio se liječničkih upozorenja prilikom jedne od posljednjih kontrola, prema kojima će srce s vremenom sve teže podnositi napor. „Upravo sam to sinoć vidio. Duboko je disao i jednostavno stao. Eto, bila je to jedna smirena, blažena smrt. Predajemo ga Gospodinu u ruke“, rekao je nadbiskup Hranić.
„Vjerujem da je naišao na dobrodošlicu u kuću Očevu“
Na kraju je nadbiskup Hranić podsjetio i na riječi iz oporuke u kojima je nadbiskup Srakić molio za oproštenje sve koje je tijekom svoje službe možda povrijedio ili ražalostio: „Svjestan je bio da je zbog delikatnosti službe koju je obnašao morao ponekad odlučivati o ljudskim sudbinama, osobito kada je riječ o svećenicima. Znao je da je netko možda zbog toga nešto zamjerio, da se netko mogao osjetiti povrijeđenim. Zato je napisao da, ako je nekoga povrijedio, a vjeruje da jest, moli za oproštenje.“
Nadbiskup Hranić izrazio je vjeru da je pokojni nadbiskup primljen u Božje milosrđe, podsjetivši na prispodobu o izgubljenom sinu i dobroti Oca koji raširenih ruku prima sina koji mu se vraća. „I evo, ovih ga dana, upravo jučer, na Dušni dan, kada je preminuo, preporučujemo Bogu, dobrom Ocu, koji nas, vjerujem, sve čeka raširenih ruku i pun razumijevanja. Sjetimo se prispodobe o izgubljenom sinu koji se vraća svome dobrom ocu. Otac mu ne dopušta ni da izgovori pokajnički govor koji je unaprijed pripremio, nego mu odmah iskazuje dobrodošlicu: ‘Dobro je, dobro si došao! Brzo, donesite prsten, najljepšu haljinu, zakoljite tele!’ Sin koji je bio izgubljen vratio se. Vjerujem da je i nadbiskup Marin naišao na takvu dobrodošlicu u kući Očevoj“, zaključio je nadbiskup Hranić.
Izvor|Foto: Đakovačko-osječka nadbiskupija