Prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit u miru Marin Srakić, preminuo 2. studenoga 2026. na Dušni dan u Svećeničkom domu u Đakovu, pokopan je u četvrtak, 5. studenoga, na svetkovinu Srijemskih mučenika, u kripti đakovačke katedrale bazilike sv. Petra. Misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša u koncelebraciji s 38 nadbiskupa i biskupa te brojnim svećenicima, a homiliju je izrekao đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. Od pokojnog nadbiskupa oprostili su se predstavnici crkvenoga i društvenoga života, đakoni, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te vjernici laici.
Opraštamo se, ali ne bez nade
Tijelo pokojnoga nadbiskupa Marina bilo je izloženo u đakovačkoj prvostolnici od jutarnjih sati. Brojni vjernici, svećenici i redovnice dolazili su pomoliti se i upisati u knjigu žalosti. Zajedničku molitvu svih okupljenih vjernika prije mise zadušnice animirao je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, a desetice krunice molili su vjernici laici i redovnice. Neposredno prije misnoga slavlja lijes s tijelom pokojnoga nadbiskupa Marina prenesen je i položen na sag ispred oltara đakovačke katedrale, na mjesto na kojemu je tijekom života ležao tri puta – prigodom đakonskoga, svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Na lijes su položeni simboli službi koje je nadbiskup Srakić obavljao: biskupska mitra, evanđelistar i palij.
Uime Đakovačko-osječke nadbiskupije okupljenima je prije mise zahvalio preč. Mato Gašparović, ekonom Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije i kustos katedrale. Posebnu zahvalnost uputio je trojici kardinala – beogradskom nadbiskupu metropolitu Ladislavu Nemetu, zagrebačkom nadbiskupu metropolitu u miru Josipu Bozaniću i vrhbosanskom nadbiskupu metropolitu u miru Vinku Puljiću – apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj nadbiskupu Leopoldu Girelliju te prisutnim nadbiskupima i biskupima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije. Zahvalnost je izražena i izaslaniku pečuškoga biskupa, provincijalima redovničkih zajednica te predstavnicima drugih kršćanskih zajednica.
Preč. Gašparović zahvalio je i za brojne pisane izraze sućuti i blizine, među kojima su izrazi sućuti bivšeg apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, sada apostolskog nuncija u Izraelu, nadbiskupa Giorgia Lingue, zatim predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića, njegove svetosti gospodina Porfirija, patrijarha srpskog i visokopreosvećenog gospodina Irineja, mitropolita Bačkog, kao i predstavnika ostalih državnih i lokalnih vlasti, vjerskih zajednica, znanstvenih i kulturnih ustanova te crkvenih i civilnih udruga.
„Riječi suosjećanja i poštovanja svjedoče da su život i djelovanje nadbiskupa Marina prepoznati i cijenjeni ne samo u crkvenoj zajednici, nego i u široj društvenoj i javnoj zajednici“, istaknuo je Gašparović, uputivši posebnu sućut rodbini pokojnog nadbiskupa. „Danas se opraštamo od našega nadbiskupa Marina, ali ne bez nade. Okupljeni oko oltara Gospodnjega zahvaljujemo za dar njegova života, svećeništva i biskupske službe, za njegovo predanje u Crkvi, za pastirsku brigu i sve dobro koje je tijekom svojega života učinio za ovu mjesnu Crkvu i njezine vjernike“, rekao je preč. Gašparović.
Đakovačka katedrala bila je njegov dom
Misa zadušnica započela je ulaznom procesijom. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom mo Ivana Andrića, uz orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić, MA. Službu ceremonijara obavljao je kancelar Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. dr. Dario Hrga, u asistenciji su bili bogoslovi Bogoslovnog sjemeništa, a posluživali su đakoni Bože Serdarušić i Stjepan Kuharić.
Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša izrazio je sućut rodbini pokojnog nadbiskupa Srakića te istaknuo kako je đakovačka katedrala bila njegov dom i mjesto njegova duhovnog i svećeničkog rasta. „Ova katedrala bila je njegov dom. Pod ovim je svodovima kao mladić rastao u pozivu. Ovdje je primio puninu svetoga reda. Ovdje je desetljećima propovijedao, redio svećenike, posvećivao sveta ulja i blagoslivljao svoj narod. Danas ga ovamo donosimo posljednji put sa zahvalnošću i nadom u ponovni susret. Predajemo ga u molitvi u ruke Onoga kojemu je cijeli život služio.”
Nadbiskup Dražen zatim je rekao da tijekom ove mise „želimo učiniti troje. Želimo zahvaliti Bogu za dar njegova života i služenja. Želimo moliti za njegovu dušu, jer i najvjerniji pastir, kao i svaki čovjek, nosi tragove ljudske slabosti i potrebno mu je Božje milosrđe. I želimo obnoviti vlastitu vjeru u uskrsnuće koju je on neumorno naviještao“.
Uslijedila je služba riječi, a prvo čitanje navijestio je bogoslov Matej Prljević, psalam je otpjevao vlč. Luka Ćosić, antifonu Krešimir Fabijančić, dok je evanđeoski ulomak pjevanjem navijestio đakon Serdarušić.
Poteškoće – izazov za još vjernije predanje
U homiliji je nadbiskup Hranić podsjetio na životni i svećenički put nadbiskupa Marina Srakića, rođenoga 6. srpnja 1937. u Ivanovcima, a krštenoga u župnoj crkvi Gospe Snježne u Harkanovcima. Istaknuo je kako je osobito volio svoj rodni kraj, Ivanovce, Zelčin i Harkanovce, kao i Valpovo i Podravske Podgajce, kamo je rado odlazio dokle god je mogao.
S jedanaest godina, 1948., u vrijeme komunističkoga progona Crkve, otišao je u dječačko sjemenište na Šalatu u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju. Teologiju je studirao u Đakovu, a za svećenika je zaređen 5. ožujka 1960., još tijekom četvrte godine teološkoga studija, u 23. godini života.
„Poteškoće su se u njegovu životu pokazivale kao izazov za još veće i gorljivije vjerničko i svećeničko predanje Bogu i Crkvi te za još zauzetiji rad“, istaknuo je Hranić te rekao kako je pokojni nadbiskup Marin, uz redovite kapelanske i župničke obveze nastavio obrazovanje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu stekao akademski stupanj magistra znanosti. Ondje je poslije habilitirao i bio proglašen naslovnim docentom na Katedri moralne teologije. Nakon službe prefekta u Bogoslovnom sjemeništu i predavača moralne teologije na Teološkom studiju u Đakovu, upućen je na poslijediplomski studij u Rim, u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima i na Papinsku akademiju Alfonsianu, gdje je postigao doktorat znanosti.
Po povratku u Đakovo 1970. godine predavao je moralnu teologiju i katolički društveni nauk, a tijekom 29 godina profesorske službe predavao je i latinski i talijanski jezik te vjeronauk. Bio je predavač na poslijediplomskom studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Institutu za teološku kulturu laika u Osijeku te na teološkoj formaciji novakinja Milosrdnih sestara sv. Križa. Pet godina obnašao je službu prefekta, a potom dvanaest godina bio rektor Bogoslovnog sjemeništa. Kao rektor nastojao je provesti koncilsku obnovu, izradio novi statut i bogoslove poticao na usvajanje smjernica i duha Drugoga vatikanskog koncila.
Teške ratne okolnosti
Na blagdan Svijećnice 1990. imenovan je pomoćnim biskupom, a biskupsko ređenje 24. ožujka iste godine odvijalo se u ozračju radosti zbog nadolazeće slobode, ali i prijetnje agresije na Hrvatsku. Nadbiskup Hranić podsjetio je na teške ratne okolnosti u kojima je Srakić započeo biskupsku službu. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija bila je teško razorena, podijeljena u tri dijela, a više od sto tisuća vjernika bilo je prognano ili protjerano iz svojih domova i župa.
Unatoč opasnostima, tada pomoćni biskup Marin pronalazio je načine da preko Mađarske i Srbije odlazi u Srijem, gdje je obilazio i hrabrio katoličke vjernike koji su živjeli u strahu. Posjećivao je i okupirana područja Hrvatske, malobrojne preostale vjernike i svećenike, prognanike raspršene po domovini i inozemstvu te hrvatske branitelje. Na drugu obljetnicu biskupskoga ređenja tajno je i poluilegalno hodočastio u Ilok. Iz njegova zapisa u samostanskoj spomenici Hranić je izdvojio riječi: „Na ovoj mirovnoj misiji obuzeše nas radost i nada, žalost i tjeskoba. Radost jer smo našli vedrog i hrabrog oca Marka i njegove domaćice. Nada da će svanuti bolja budućnost za sve nas. Ali i žalost i tjeskoba nad svim onim tužnim što smo usput vidjeli.“
Tijekom ratnih godina Srakić je obilazio prognanike i branitelje, ustrojavao Caritas, sudjelovao u razgovorima i pregovorima o mirnoj reintegraciji, povratku i obnovi života u okupiranim selima i župama te hrabrio i tješio obitelji žrtava Domovinskoga rata.
Nadbiskup Đuro podsjetio je i na njegovu službu u različitim razdobljima biskupskoga života: šest godina bio je pomoćni biskup, godinu dana biskup koadjutor, šest godina dijecezanski biskup, pet godina prvi nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki, a potom trinaest godina nadbiskup u miru.
U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nadbiskup Srakić je obnašao više odgovornih službi: bio je predsjednik Vijeća za nauk vjere i katehizaciju, Pravne komisije te Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja, kao i član Stalnoga vijeća. Godine 2007. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Hranić je posebno istaknuo njegov doprinos razvoju školskoga vjeronauka i vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama, ustroju Nacionalnoga katehetskog ureda, izradi vjeronaučnih programa te rješavanju pravnoga statusa i stručnoga položaja vjeroučitelja.
Kada je 1997. preuzeo službu dijecezanskoga biskupa, zatekao je ratom razorenu biskupiju, s brojnim prognanicima koji su čekali povratak svojim domovima i župama. Već je na liturgiji preuzimanja službe najavio pripremu i sazivanje druge biskupijske sinode. Njezin završni dokument postao je, kako je istaknuo Hranić, temelj pastoralnoga djelovanja mjesne Crkve, a sinodske smjernice obilježile su cjelokupno Srakićevo pastirsko služenje.
Nadbiskup Hranić posebno je istaknuo njegovu potporu svećenicima i vjernicima u obnovi crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora, kao i zauzimanje za obnovu nadbiskupijskih ustanova. „U povijesti Crkve na ovim prostorima vjerojatno nikada nije bilo sagrađeno u tako kratkom vremenskom razdoblju niti obnovljeno toliko župnih i filijalnih crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora kao u vrijeme njegove biskupske službe“, rekao je, ističući kako je to bio plod napora i odricanja svećenika i vjernika, ali i Srakićeve potpore, osobnoga zauzimanja i animiranja donatora.
Zauzimanje za praštanje i pomirenje
Kao važnu dimenziju njegova biskupskoga služenja Hranić je izdvojio zauzimanje za praštanje i pomirenje, oslobođenje od mržnje i odustajanje od osvete, kao i promicanje mirotvorstva i ekumenskoga duha. Posebno je istaknuo otvorenost nadbiskupa Marina prema suradnji i dijalogu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Smatrao je da je Božja providnost Crkvu na ovim prostorima postavila na povijesnu granicu Zapada i Istoka Europe te da je posebna zadaća biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine njegovati povjerenje i promicati ekumenske odnose, budući da se na području svake od biskupija te crkvene pokrajine nalazi i sjedište jedne od eparhija Srpske pravoslavne Crkve.
Nadbiskup Hranić istaknuo je kako je Srakić smatrao da su biskupi ovoga područja pozvani i ostale biskupe unutar HBK-a senzibilizirati za promicanje odnosa i dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. U tome je prepoznavao i važnost uloge HBK-a u dijalogu Svete Stolice sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koji se često odvija preko ili uz pomoć HBK-a.
Govoreći o njegovu zauzimanju za razvoj teološkoga obrazovanja, Hranić je podsjetio na potporu uređenju Teološkog studija u Đakovu, izgradnji studentskoga kampusa, središnje biskupijske i fakultetske knjižnice te nadbiskupijskoga arhiva. Srakić se zauzimao i za uzdizanje Teologije u Đakovu na rang Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, što je ostvareno 2005. godine, kada je fakultet postao sastavnicom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nadbiskup Hranić spomenuo je i njegovu ulogu u pripremi trećega apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, tijekom kojega je Sveti Otac 7. lipnja 2003. pohodio Đakovo i Osijek.
Nadbiskup Hranić istaknuo je i Srakićev doprinos promišljanju o reorganizaciji crkvenih struktura u Slavoniji i Srijemu, u čemu je surađivao s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem. Odlukom pape Benedikta XVI. od 18. lipnja 2008. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije pod novim nazivom Đakovačko-osječka nadbiskupija te je uspostavljena metropolija, kojoj su kao sufraganske pridružene Srijemska i Požeška biskupija. Osijek je postao drugo sjedište Nadbiskupije, a osječka središnja župna crkva uzdignuta je na dostojanstvo konkatedrale. Nadbiskup Marin Srakić postao je prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit.
„Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo…“
„Vjerujem da će nadbiskupa Marina historiografija i povijest smjestiti među najveće biskupe naše nadbiskupije. Rekao bih odmah uz bok biskupa Strossmayera, Mandića, Krtice i drugih velikih biskupa koje smo imali na čelu naše biskupije, odnosno nadbiskupije“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.
Na kraju homilije podsjetio je na oporuku nadbiskupa Marina, potpisanu 19. studenoga 2025. godine, u kojoj, kako je istaknuo, „progovara dobri pastir koji ljubi svoje stado“. Posebno je izdvojio riječi kojima je pokojni nadbiskup svoj život prikazao za mjesnu Crkvu: „S nadom u uskrsnuće vraća se moje tijelo u zemlju od koje je uzeto. Svoj život prikazujem za Đakovačko-osječku nadbiskupiju moleći Gospodina da ona ispuni svoje poslanje u izazovima današnjeg vremena.“
Nadbiskup Hranić pročitao je i posljednju želju pokojnog nadbiskupa: Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo naše Đakovačko-osječke nadbiskupije. Time se ona odlikovala u najtežim trenucima svoje povijesti. I budite osjetljivi na poteškoće kroz koje prolazi Srijemska biskupija. Vaša solidarnost bit će i dalje znak vjerodostojnosti onoga što propovijedamo. „Naš nadbiskup Marin nam to ostavlja u baštinu. I poziva nas da njegujemo i čuvamo tu baštinu“, poručio je Hranić.
Na kraju se, zadržavajući emocije, obratio pokojnom nadbiskupu: „Vama, dragi oče nadbiskupe, hvala na svemu. Uvjereni smo da vas je Gospodin u potpunosti oprao te da vas je već pridružio u radosti zajedništva srijemskih mučenika, koje danas obilježava kalendar, te Sviju svetih. Molite za nas da ispunimo svoje poslanje te da se i mi nađemo dostojni zajedništva s Kristom Gospodinom i s vama u nebeskoj radosti.“
Uslijedila je molitva vjernika koju je pročitala Ana Srakić, rođakinja nadbiskupa Marina te s. Rebeka Umiljanović.
Velikodušno služenje
Pri završetku misnoga slavlja uslijedili su oproštajni govori. Apostolski nuncij Girelli pročitao je poruku pape Lava XIV. koju je uputio preko državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, a njezin prijevod na hrvatski jezik pročitao je vlč. dr. Davor Senjan, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa. Sveti Otac izražava sućut obitelji, svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima mjesne Crkve te zahvaljuje za život i služenje pokojnog nadbiskupa.
„Sveti Otac, duhovno se sjedinjujući sa svima koji osjećaju bol zbog njegova odlaska, zahvaljuje Bogu za velikodušno crkveno služenje pokojnog nadbiskupa, koji se nadahnut svojim biskupskim geslom ‘Spe et labore’, nadom i radom, s brižnom predanošću posvetio povjerenom mu stadu. Njegova Svetost sa zahvalnošću se prisjeća njegove pastoralne revnosti i neumornog zalaganja koje je pokazao kao predsjednik HBK-a.“
Dobar boj, završena trka, sačuvana vjera
U oproštajnom govoru nadbiskup Kutleša izrazio je sućut obitelji pokojnog nadbiskupa Marina Srakića, svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije. Prisjećajući se njegova života i služenja Crkvi, rekao je: „Apostol Pavao na kraju svojega životnoga puta govori o dobru boju, završenoj trci i sačuvanoj vjeri. Tu apostolsku sliku danas s poštovanjem primjenjujemo na život nadbiskupa Marina, prepuštajući s pouzdanjem sud o njegovu životu Božjoj pravednosti i milosrđu.“
Podsjetio je potom na gotovo 90 godina Srakićeva života, 66 godina svećeništva i 36 godina biskupske službe. Istaknuo je kako je velik dio života posvetio odgoju svećeničkih naraštaja kao rektor Bogoslovnog sjemeništa i profesor moralne teologije. „Iza njegova odgojiteljskog rada nisu ostale samo održane lekcije i preneseno znanje. Ostali su ljudi koje je pratio i odgajao ih da razumiju kako je oltar mjesto služenja, a ne časti“, rekao je Kutleša.
Posebnu zahvalu uputio mu je uime biskupa za pet godina predsjedanja Hrvatskom biskupskom konferencijom: „Tu službu nije shvaćao kao vlast, nego kao služenje zajedništvu. Želio je da biskupi budu braća, da zajedno nose teškoće i zajedno se raduju. Bio je strpljiv slušatelj, odmjeren u riječima, čvrst u vjeri, a blag prema ljudima. Hvala ti, oče nadbiskupe, za to bratstvo.“
Hvala na strpljivosti, sazivanju Druge biskupijske sinode i povjerenju
U ime kardinala i biskupa koji su sudjelovali na posljednjem ispraćaju govorio je kardinal Puljić, koji je posebno zahvalio pokojnom nadbiskupu za njegov odgojiteljski rad. „Osim izraza sućuti, želim reći Bogu hvala da smo imali našeg dragog nadbiskupa Marina. I tebi, dragi Marine, hvala ti na onoj strpljivosti kojom si nas odgajao i poučavao. Neka ti Bog bude vječna nagrada. Što drugo mogu nego zamoliti da te Otac Nebeski zagrli svojom božanskom ljubavlju i obasja vječnim svjetlom.“
U ime obitelji i vjernika laika oprostio se Matija Akšamović te rekao: „Osobito vam zahvaljujemo za povjerenje koje ste nam iskazali na mnoge načine, a na poseban način sazivanjem Druge biskupijske sinode kojom ste htjeli da se u što većoj mjeri ostvari zajedništvo i bogatstvo raznolikosti službi i uloga vjernika laika u našoj nadbiskupiji. Vašim biskupskim geslom Spe et labore – Nadom i radom posvjedočili ste nam da smo mi kršćani vjernici nade, nade da ćemo jednoga dana biti u zajedništvu s Gospodinom, a to zajedništvo ćemo postići svojim radom, trudom i žrtvom u Gospodinu. Vi ste nam svojim životom to i posvjedočili.“
Pripadnost Trećem redu sv. Franje
U ime zajednice Milosrdnih sestara Svetoga Križa od nadbiskupa Srakića oprostila se s. Estera Radičević, zahvalivši mu za sve što je tijekom godina učinio za njihovu zajednicu. Istaknula je kako je imao poseban osjećaj za redovnički život, a povezanost s redovnicama dodatno je učvršćivala i njegova pripadnost Trećemu redu sv. Franje, zbog čega su ga, kako je rekla, sestre doživljavale kao nekoga tko je na njihovoj strani. Posebno je zahvalila za njegov dugogodišnji odgojno-obrazovni rad, istaknuvši kako je generacijama sestara kandidatica predavao moralnu teologiju te da su njegovi ispiti ostali u njihovu dubokom sjećanju.
Zahvalila mu je i za razumijevanje koje im je iskazivao kada su mu dolazile s pitanjima i problemima. „Jako bih puno mogla govoriti o našim međusobnim odnosima, ali možda to i nije potrebno. Sve je zapisano u dlan Božje ruke i u našim sjećanjima i molitvama“, rekla je. Zahvalila je i sestrama koje su nadbiskupu bile na usluzi do posljednjega časa, istaknuvši kako su po njima i ostale sestre na neki način bile uz njega. Izrazila je nadu da će ih se nadbiskup sjećati i u vječnosti te moliti za njih, kao što će i one nastaviti moliti za njega.
Pomozite zagovorom
U ime svećenika i đakona Đakovačko-osječke nadbiskupije govorio je vlč. prof. dr. Josip Bošnjaković, koji je podsjetio na nadbiskupovu pisanu ostavštinu i njegovu povezanost s mjesnom Crkvom. „Hvala na svjedočanstvu Vašeg života, đakonskog, svećeničkog, biskupskog, nadbiskupskog, jednom riječju pastirskog, na tlu slavonske, srijemske i baranjske zemlje. Tlu na kojem ste ostavili duboki trag rada, rada s dubokom brazdom pluga koji niste puštali iz ruke nego hrabro koračali naprijed. Hvala Vam što ste u tako osjetljivim vremenima mačeve prekovali u plugove, a koplja u srpove, i time bili prorok nade, nade koja Vas je resila u mnogim, nenametljivim, tihim susretima. Hvala što ste daleko gledali, kako u prošlost, tako i u budućnost, a radeći u sadašnjosti za dobro cijelog puka naše nadbiskupije”, rekao je.
Osvrćući se na pisanu ostavštinu nadbiskupa Marina, vlč. Bošnjaković je rekao: „Ostavili ste nam pregršt darova, među njima bih samo kratko spomenuo 14 postaja, odnosno 14 svezaka pisane riječi, koje među ostalim svjedoče i o putu, često križnom putu Vaše i naše povijesti, koja i za Vas, vjerujemo, završava i počinje Uskrsnućem.“ Prisjetio se i razgovora s nadbiskupom Srakićem o sv. Tereziji Avilskoj i njezinim riječima o smrti: Gospodine, dugo se poznajemo, došlo je vrijeme da se gledamo…
„Dugo ste poznavali Gospodina, a riječju i životom pomagali da ga i drugi upoznaju. Sada kada gledate, po Božjem milosrđu, Onoga kojega ste poznavali, pomozite nam Vašim zagovorom da se čvrsto držimo rukama za naš plug u brazdama Slavonije, Srijema i Baranje i da ne okrećemo pogled, kako bismo bili znak nade, jedni za druge kao i za sve kojima smo poslani služiti ne bi li, u zajedništvu s Vašim nasljednikom nadbiskupom Đurom, i pomoćnim biskupom Ivanom, jednom svi gledali licem u lice, Boga, Boga ljubav.“
Oproštaj
Nakon misnoga slavlja uslijedili su sprovodni obredi koje je predvodio nadbiskup Hranić. Tijelo pokojnog nadbiskupa Marina Srakića u sprovodnoj je procesiji preneseno preko đakovačkog trga u kriptu katedrale. Križ na čelu procesije nosio je vlč. Josip Antolović, nećak nadbiskupa Marina. Iz đakovačke prvostolnice tijelo su iznijeli: preč. dr. Drago Tukara, vlč. Mato Knežević, vlč. Alojz Kovaček, vlč. Ivan Begović, vlč. Robert Jugović, vlč. Robert Almaši, vlč. Domagoj Lacković i mons. dr. Ivica Pažin, a preko trga do kripte tijelo su prenijeli: vlč. Filip Sertić, vlč. Krešimir Čutura, vlč. Ivica Martić, vlč. Florijan Kvetek, vlč. dr. Davor Vuković, vlč. dr. Zdenko Ilić, vlč. dr. Pavao Mikulčić i vlč. mr. Stjepan Matezović.
Po završetku obreda, uz grob nadbiskupa Marina u osobnom molitvenom oproštaju zastali su nadbiskup Đuro i biskup Ivan, kao i preč. Gašparović te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Nikola Klemen, redovnice i rodbina.
Izvor|Foto: M. Kuveždanin/J. Hrehorović