Da krv nije voda potvrdio je i mladi đakovački rukometaš Kristian Eskeričić. U utorak navečer došao je pogledati svoje prijatelje iz Dračica, momčad Otvarač Đakovo, sudionike Lige đakovačkih kafića. Uz srdačan pozdrav sa svim prijateljima, nezaobilazno je bilo i moje pitanje: Ima li štogod novoga? Bez oklijevanja i s puno žara mladi đakovački rukometaš krenuo je sa svojom rukometnom pričom.
Iako su ti samo 24 godine, rukometni životopis poprilično je bogat?
– Rukomet sam počeo igrati s 14 godina, iako su moji sportski počeci bili vezani uz košarku. Počeo sam u Rukometnom klubu Đakovo jer sam kao ljevak bio jako zanimljiv rukometnim trenerima. I fizički sam bio jači od ostalih suigrača tako da sam u mlađim kategorijama jako brzo napredovao. Rukometna prekretnica dogodila se odlaskom u srednju školu: s obzirom da sam se upisao u Osijeku, logično je bilo doći u Rukometni klub Osijek. Tada su Osječani imali odličnu kadetsku generaciju s kojom sam sudjelovao na završnici Prvenstva Hrvatske. Na tom sam natjecanju proglašen najboljim desnim vanjskim igračem i ušao sam na širi spisak hrvatske kadetske reprezentacije. Nakon trogodišnjega boravka u Osijeku, vratio sam se u Đakovo kada je klub izborio povratak u Premijer ligu. Odigrao sam jednu sezonu, a nakon toga, u sezoni 2015./16. otišao sam u Njemačku gdje sam već tri godine.
U ligi postigao 188 golova, izabran u momčad lige
Jedan ste od mnogobrojnih đakovačkih rukometaša koji je rukometnu, pa rekao bih i životnu sreću, potražio u Njemačkoj. Spomenut ću samo neka imena koja su krenula istim putem: Tomislav Barberić, Krunoslav Pahanić, Josip Punda, David Lubar, Robert Markotić, trener Jerko Pejić…
– Nažalost, to je postala praksa ne samo nas sportaša nego i ostalih ljudi koji svoju perspektivu ne vide u Hrvatskoj. To je vjerojatno i jedan od najvećih hrvatskih problema u ovom trenutku. Nakon odigrane sezone u premijer ligi, imao sam nekoliko ponuda hrvatskih klubova, međutim, odlučio sam se na odlazak u Njemačku jer sam, zajedno s mojim roditeljima, prosudio da su mi tamo veće mogućnosti za napredak. Prvu godinu igrao sam u SG Schalksmuhle Halver, to je njemački trećeligaš u kojem sam se privikavao na njemački rukomet, ali i način života. U toj godini imao sam sreću upoznati Dragana Markovića, trenera koji je kasnije postao izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine. On mi je preporučio dolazak u TV Willstatt, četvrtoligaša regije Baden Wurtemberg. Nakon prve godine klub je okupio solidnu momčad s kojom smo ove godine ostvarili ulazak u treću ligu. Posljednja utakmica odlučivala je o prvaku, a mi smo uspjeli pobijediti i ostvariti zacrtani cilj. Ova sezona bila je najbolja u mojoj trogodišnjoj njemačkoj karijeri jer sam u 28 utakmica postigao 188 golova, a na kraju sezone proglašen sam i članom najbolje postave lige. Imao sam sreću da ove godine nisam morao raditi već sam bio profesionalac u klubu i mogao sam se koncentrirati samo na rukomet. Odlična sezona otvorila mi je razmišljanja o ozbiljnijem rukometnom putu
Kako bi opisao njemački rukomet. Mnogi njemačke lige smatraju jednima od najtežih?
– U Njemačkoj je rukomet jedan od najpopularnijih sportova. Dvorane su uvijek pune, navijači obožavaju svoje klubove, a igrači im to vraćajuna dajući na terenu sve od sebe i doista se poštenombore za boje svoga kluba. To Nijemci jako cijene. Ja sam se odlično pripremio za sezonu i nije bilo ozljeda tako da sam pokazao što doista mogu. U Njemačkoj sam naučio da uspjeti možeš samo radom, upornošću, strpljivošću i vjerom u sebe. Naporno sam radio, imao sam jasan cilj i sada mi se sve to vraća. Moj manager osigurao mi je odlazak na probu u španjolski klub Cuenca koji je u ovogodišnjem prvenstvu završio na petom mjestu čime je osigurao nastup u EHF kupu. Španjolci su tražili desnoga vanjskoga napadača, nakon nekoliko treninga, prišao mi je trener Lidio Jimenez i rekao da je zadovoljan mojim radom te mi ponudio ugovor. Potpisao sam dvogodišnji ugovor s petom momčadi španjolske Asobal lige. Taj trenutak bio je ispunjenje svih mojih dječačkih snova da ću jednoga dana igrati u najboljim klubovima svijeta.
Ugovor je potpisan, slijedi odmor i početak priprema?
– 1. kolovoza moram se javiti u novi klub kada počinju pripreme za početak prvenstva. U ovogodišnjem prvenstvu moj novi klub Ciudada Encantada osvojio je peto mjesto s 37 osvojenih bodova. Ostvarili su 17 pobjeda, tri puta su igrali neriješeno i doživjeli 10 poraza. Naslov prvaka pripao je Barceloni. Cuenca je osvojila mjesto koje ju vodi u EHF kup. Trenutno sam u Đakovu gdje ću se dobro odmoriti, krenuti s individualnim pripremama koje ću odraditi s trenerom Ivanom Šundom kojemu ovim putem zahvaljujem na svim savjetima i individualnim treninzima koje smo oradili tijekom ove zime, ali veliko hvala moram uputiti i profesoru Ivanu Šestaku koji je od početka moje karijere radio na fizičkoj pripremi. Želim u Španjolsku otići potpuno spreman i pokazati da se sve godine ulaganja i odricanja sada moraju vratiti. Svjesan sam da ništa ne može doći preko noći, strpljivo ću trenirati i čekati svoju priliku. Vjerujem da će mi preseljenje u Španjolsku donijeti još jednu životnu kvalitetu: mislim da je Španjolska zemlja u kojoj su ljudi puno topliji, otvoreniji. Mislim da će atmosfera biti puno bolja. Klub u ovom terenutku radi na igačkom kadru, ali to me ne brine. Sretan sam što mi se ostvario dječački san: igrati u jednoj od najboljih svjetskih rukometnih liga, a siguran sam da ću tamo i ja ostaviti igrački pečat. Jedva čekam da krene moja španjolska rukometna bajka.
A mi mladom đakovačkom rukometašu možemo poželjeti puno sreće i uspjeha u španjoslkoj ligi, ali i EHF natjecanju.
Autor: Miro Šola