“Kada sam se nakon godina života u stresu razboljela, bilo mi je toliko loše da više nisam mogla držati oči otvorenima. Shvatila sam da ne znam tko sam. Do tada sam bila pjevačica, ali više nisam mogla pjevati. Bila sam manekenka, ali više nisam mogla hodati. Bila sam voditeljica, ali više nisam mogla govoriti. Bila sam mama 24/7, ali sada sam mogla biti sa svojim djetetom samo svaki drugi tjedan.
Identiteti s kojima sam se poistovjećivala nestali su. Pomislila sam – ako više nisam sve to – tko sam onda ja? Postojim li još uvijek?
Bilo mi je toliko zlo da sam morala zaklopiti oči. No, iza kapaka otkrila sam svijet veći od ovog koji sam gledala očima. Iako više nisam mogla biti ono što sam bila, shvatila sam da i te kako postojim. Još uvijek sam sanjala, nadala se, smijala, veselila, plakala. Tada sam shvatila da sam puno više od svojih identiteta.
Tada sam otkrila tajnu života – smisao života je postati najbolja verzija sebe. Postala sam strastvena meditatorica i unutar sebe pronašla istine koje mi nitko izvana nije mogao dokazati. Bacila sam se na učenje o sebi, mozgu, djetinjstvu, duhovnosti i smislu života. Svi učitelji govorili su isto: život je škola, a naša duša ju je odabrala kako bi naučila lekcije koje zna da može svladati. Otkrila sam da nisam svoje tijelo. Nisam svoje uloge ni identiteti. Ovo tijelo je samo vozilo koje je moja duša, moje više Ja, odabralo za putovanje kroz ovaj život.” Anđa Marić