Sjećam se jedne anegdote iz svojih košarkaških dana kada smo nakon poraza u Vukovaru, na nagovor tadašnjega kapetana Ivice Mandića, navratili u Vuku na kirvaj. Tada je kapetan komentirao poraz, opisujući različite detalje sa spomenute utakmice. Odjednom se pojavila Ivičina baka, starica od osamdesetak godina, koja je prekinula unukovu priču, riječima: „Je l’ da Ivice, suci su krivi!“ Svi smo se slatko nasmijali i često smo u toj rečenici znali opravdati svaki sljedeći neuspjeh.
Kao i tada, niti danas se odnos igrača, sportskih radnika, publike i medija prema sucima nije promijenio. Nažalost, suci su česta tema sportskih emisija i novinskih članaka, mnogo se žuči prolijeva o toj temi pokušavajući sudačke pogrješke pripisati nekakvoj teoriji zavjere ili nečasnim radnjama. Međutim, suci su sastavni dio igre, bez njih se ne može, a očito da će doći vrijeme kada će i ova profesija dobiti svoje zasluženo mjesto.
Bogata đakovačka sudačka tradicija
Ali, da se stvari ipak mijenjaju potvrđuje i upravo pristigla vijest da je mladi đakovački sudac, Dražen Matasović, napredovao i postao sudac Druge hrvatske nogometne lige. Ovo je samo još jedna potvrda da đakovačka sudačka organizacija radi dobro i da je od uspostave Republike Hrvatske imala svoje predstavnike u najelitnijim razredima hrvatskoga nogometa. Prisjetimo se da je devedesetih godina 20. stoljeća, na prvoligaškim terenima sudio Ivan Vranaričić koji je dijelio pravdu i na velikim hrvatskim derbijima Dinama i Hajduka, prijelaz u 21. stoljeće obilježio je Tomislav Šetka, pomoćni sudac koji je ostvario i međunarodnu sudačku karijeru u Ligi prvaka i Europskoj ligi te svjetskim prvenstvima mlađih dobnih skupina. Nakon Šetke, prvoligaški sudac postao je Goran Pataki koji se također kao „mahač“ profilirao u jednoga od najperspektivnijih hrvatskih sudaca koji se već sada može pohvaliti i međunarodnom karijerom.
Najnovije je đakovačko sudačko ime na prvoligaškim terenima Zdenko Lovrić koji je već drugu godinu među prvoligaškim djeliteljima pravde.
Nastavak obiteljske sportske tradicije
A na Stadionu Đakovo danas poslijepodne susreli smo Dražena Matasovića, đakovačkoga suca koji je upravo primio lijepu vijest da je stigao na drugoligašku sudačku listu. Matasović je odradio naporan trening, a nakon toga, o svom sudačkom putu u jednom je dahu rekao: „Moram priznati da sam presretan jer moja sudačka karijera ide svojim prirodnim tijekom. Suđenjem se bavim desetak godina, a posljednje četiri godine proveo sam kao sudac Treće hrvatske nogometne lige. Dosada sam sudio mnoge zahtjevne utakmice, a svakako, barem za mene, bila je velika čast suditi prošlogodišnje finale Kupa Osječko-baranjske županije između BSK-a iz Bijeloga Brda i Belišća. Mislim da mi je to bila najvažnija utakmica dosadašnje karijere“, zaključio je Matasović.
O tome kako se odlučio na sudačku karijeru, Matasović nastavlja: „Kao igrač prošao sam sve selekcije Đakovo Croatije, od limača do seniora. Međutim, tada je došla odluka: nogomet ili škola. Odlučio sa se za studij matematike i informatike tako da sam odlučio igranju reći zbogom. Međutim, moj otac Zvonko bio je također nogometaš, ali i nogometni sudac. Stric Željko bio je odličan golman, dvije su mi sestre (Marija i Maja) rukometašice, tako da nikako nisam želio napustiti obiteljsku crtu – sport. A mama Zorica bila je logistika: tijekom svoje karijere prala je naše dresove iz dana u dan govoreći: ‘Ima li ovome kraja’. Rano sam počeo suditi i ovim se putem želim zahvaliti svim ljudima koji su mi pomogli u karijeri jer u ovih desetak godina uložio sam mnogu truda i rada zato što se samo tako može napredovati. Svjestan sam odgovornosti koju donosi ovaj posao, ali svakako spreman za sve izazove koji se nalaze u budućnosti. Naravno, dat ću sve od sebe da moja sudačka karijera ide uzlaznom putanjom, odnosno da ću u budućnosti suditi na prvoligaškim utakmicama kao i međunarodnim natjecanjima.“
Na pitanje što dalje, đakovački drugoligaški sudac rekao je: „Uživat ću u sadašnjem statusu, korektno se pripremati za sve utakmice koje mi budu dodijeljene, i naravno, dalje raditi na svom sudačkom usavršavanju. Osim toga, u Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Đakovu dobio sam posao kao profesor matematike i informatike tako da mi se u ovome trenutku sve poklopilo. Neka tako bude i ubuduće, nitko sretniji od mene.“
Mladome đakovačkom sucu možemo samo poželjeti puno uspjeha u dijeljenju pravde.
Autor: Miro Šola