Godina koja uskoro ulazi u svoj zadnji mjesec stvaralački je i nakladnički bila iznimno uspješna za đakovačku književnicu Mirtu Abramović. U izdanju Đakovačkog kulturnog kruga objavila je dvije knjige: Pitaj mamu, pitaj tatu (Đakovo, 2021) i Mogu (Đakovo, 2021). Obje je knjige uspješno ilustrirala njena kćerka slikarica Silvija Abramović te je oblikovala i vrlo lijepe i uspjele naslovnice.
Hrvatska književnica za djecu i odrasle Mirta Abramović, rođena u Đakovu 1951., iza sebe ima zapažen književni opus, koji u 2021. obogatila s dvije nove knjige: zbirkom pjesama namijenjenih djeci Pitaj mamu, pitaj tatu te zbirkom pjesama za odrasle Mogu. Iznimno vješto gradi ta svoja dva pjesnička svijeta koristeći različite pjesničke alate i uspijevajući biti s jedne strane razigrana i zanimljiva malom čitatelju, a s druge strane snažno eksplicitna u samootkrivanju i ogoljavanju onoga što je određuje ne samo kao autoricu, već i kao osobu.
Mira Abramović već desetljećima piše poeziju i prozu za djecu i odrasle te redovno objavljuje u različitim domaćim i stranim časopisima.
Objavila je samostalne knjige: zbirku pjesama Zrcalo, ti, on… (Đakovo, 2001) tri zbirke pjesama za djecu Nestašno djetinjstvo (Đakovo, 2004.), Male godine (Đakovo 2007.), Šetnja s? (2016), pjesme i priče s tematikom iz Domovinskog rata DNK – u kostima ime (2010), te zbirku pjesama Od romantike do Bož’ mi oprosti (2012.),
Nakon stanke od pet godina ponovno se vraća najprije književnom prostoru u kojem se možda i najugodnije osjeća – pisanju za djecu. I to zbirkom koja se, vidljivo je to već od naslova, naslanja na prethodnu zbirku u kojoj je znak pitanja bio i u samom naslovu. „Pitanja čekaju te,“ poručila je mladim i starijim čitateljima i provela ih kroz lijepu, zanimljivu, ali nimalo opasnu pustolovinu, u prethodnoj knjizi, a ovdje se izravno obraća malim čitateljima i poziva ih imperativom: pitaj mamu, pitaj tatu! To je tvoje dječje pravo, a obaveza roditelja, baka i djedova je dati odgovore i uljepšati vam djetinjstvo, olakšati hod kroz djetinjstvo.
Pjesme pisane za odrasle u zbirci Mogu, nastavak su zbirke „Od romantike do Bož’ mi oprosti“ (2012.), pjesme su žene koja eksplicitno poručuje samim naslovom, riječju u glagolskom imperativu: Mogu! – kako je riječ o poeziji u kojoj lirski subjekt nije pasivan i pomiren sa životom, već je spreman pod svaku cijenu boriti se za svoje pravo na sreću i ljubav, baš kako to sugerira odraslima kada je u pitanju dječja sreća i ljubav koju treba pružiti najmlađima. Za razliku od knjiga za djecu u kojima traži pomoć drugih, odraslih, ovdje se lirski subjekt samostalno definira u svojoj snazi i imperativnosti svojih zahtjeva, od kojih je najvažniji onaj za – slobodom! Osobnom, duhovnom i tjelesnom, čulnom, nesputanom, imperativnom.
Izvor: Đakovački kulturni krug