Prošli se tjedan đakovačka alpinistica Marija Kelava vratila iz Tanzanije, gdje je osvojila najviši vrh Afrike – Kilimanjaro. Prije toga osvojila je vrh Aconcagua u Andama i vrh Elbrus u Rusiji, a plan je nastaviti dalje i osvojiti sedam velikih svjetskih vrhova na svim kontinentima.
Kako je jedna djevojka iz slavonske ravnice zavoljela visine i kako je uopće došlo do ideje za osvajanje sedam svjetskih vrhova rekla nam je sama Marija u ugodnom razgovoru.
Možeš li nam se za početak predstaviti? Tko je Marija Kelava?
Inženjer sam informacijskih tehnologija i već punih 11 godina radim u đakovačkoj tvrtki Hemco kao voditelj odjela za tisak i vez. Osim posla u Hemcu već 18 godina bavim se i suđenjem košarke te sam predsjednica Udruge košarkaških sudaca grada Đakova. U mlađim danima trenirala sam karate i ponosna sam vlasnica crnog pojasa. Unazad 9 godina počela sam se baviti planinarenjem te sam položila ispit za planinarskog vodiča u ljetnim i zimskim uvjetima i visokogorski tečaj. S ekipom iz PD Đakovo sam se do sada popela na brojne vrhove po Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Italiji, Austriji, Rusiji… a kasnije sam krenula i u samostalne pohode od kojih je prvi bio Aconcagua u Južnoj Americi.
Navikli smo u Đakovu na bavljenje brojnim sportovima i aktivnostima. Imamo poznatih nogometaša, rukometaša… Kako to da si se odlučila na bavljenje „manje popularnim“ planinarenjem?
Odluka za bavljenje prvenstveno planinarenjem, a onda i visokogorstvom je došla sasvim slučajno. Uz nagovor prijatelja upisala sam se u planinarsko društvo i nakon prvog ostvarenog uspona jednostavno je jedno vuklo drugo…a kad jednom probate, ne možete prestati…
Koliko je visokogorstvo zahtjevna aktivnost? Što je sve potrebno za bavljenje visokogorstvom?
Visokogorstvo je prilično zahtjevna aktivnost. Morate biti i psihički i fizički spremni na svakakve prepreke koje vam se nađu na putu, nedostatak kisika na visinama, teška oprema, zahtjevni tereni, spavanje u šatorima… Osim fizičke spreme tu su i ekstremni vremenski uvjeti koji mogu sezati od izuzetno niskih temperatura i jakih vjetrova, kišnih ili snježnih padalina, pa sve do velikih vrućina. Jedan visokogorac na sve to mora biti spreman i znati se ponašati u takvim uvjetima.
Za bavljenje visokogorstvom prije svega je potrebno znanje koje se stječe u različitim planinarskim školama i na tečajevima. Osim toga potrebna je dobra psihička i fizička sprema i kvalitetna oprema koja će vas štititi od različitih vremenskih nepogoda.
Koliko je bavljenje visokogorstvom popularno u Đakovu i okolici?
Planinarsko društvo Đakovo postoji od 1979. godine, a od tada pa do danas ostvareni su brojni usponi na mnoge europske i svjetske vrhove. Unazad par godina planinarenje i visokogorstvo postaju sve popularniji među mlađom ali i starijom populacijom, pa se tako u društvu konstantno povećava broj članova.
Kada i kako si došla na ideju o osvajanju sedam velikih svjetskih vrhova? Kada je ta avantura započela?
2017. godine se u društvu skupila dosta perspektivna mlada ekipa pa su se tako počeli i organizirati malo jači usponi. Krenulo se s ljetnim usponom na Triglav, pa zimskim usponom na Triglav, nakon toga su uslijedili Mont Blanc i na kraju Elbrus. Nakon Elbrusa to je bio zaokružen projekt i nekako je tu ekipa stala, ali je mene vukla želja za drugim visokim vrhovima, pa sam se tako odlučila za samostalni odlazak na Aconcagvu. Želja za „Seven summits“ je nekako tinjala u meni još od ostvarenja uspona na Elbrus, a kad sam ostvarila i uspon na Aconcagvu rekla sam sama sebi to je to… Pokušat ću pa dokle ide, a za sad mi ide…
Koliko je teško ostvariti taj pothvat?
Pa najteže od svega su financije. Takvi usponi zahtijevaju specijalnu opremu, a sama organizacija i dozvole za uspone koštaju i do nekoliko desetaka tisuća dolara. Ova tri vrha do sada su bila nešto „jeftinija“, a za dalje me čekaju 4 prilično skupa.
Fizički za takve uspone morate biti u odličnoj formi, spremni da nosite ruksak na leđima težine i po 30 kg na dugim i strmim relacijama, te da ste spremni na sve uvjete temperature -40°C i niže, snažne vjetrove, padaline, ledenjačke pukotine, spavanje u šatorima, nedostatak kisika na visini i do 60%….
Pali su Anconcagua u Andama, Elbrus u Rusiji te sada Kilimanjaro? Što je od ovoga bilo najzahtjevnije?
Aconcagua je za mene bila najzahtjevnija. Temperatura -35°C, vjetar do 100 km/h, surov teren, svaki dan prelazak i po 20 km s ruksakom od 30 kg na leđima i svega 40% kisika na toj visini… mislim da ne moram dalje nabrajati.
Kilimanjaro je najaktualniji i s ovog si se uspona vratila u Đakovo prošli tjedan. Kakvi su dojmovi?
Još uvijek slažem dojmove. Afrika je jedan sasvim drugi svijet za razliku od nas. Moju ekipu je vrijeme pomazilo, pa na samom usponu nismo imali velikih kiša koje su karakteristične za Kilimanjaro. Čak nije bilo ni toliko komaraca koje smo očekivali pošto prolazimo kroz tropsku šumu. Ali zato nas je sunce uredno peklo, tako da svaki dio tijela koji nije bio pokriven je dobio barem malu opeklinu bez obzira na stalno mazanje kremama za sunčanje. Jedino kad nas je kiša pošteno oprala je bilo zadnjih 5 km pri silasku na početnu točku uspona. Ono što razlikuje Kilimanjaro od ostalih planina na kojima sam do sada bila je njegova pitomost, prekrasni pejzaži, mnoštvo raznolikog biljnog i životinjskog svijeta. Sa svakim korakom biste mogli stati, proučavati i diviti se okolini. Na usponu do vrha Kilimanjara promijenili smo 4 klimatska pojasa. Put prvo vodi kroz tropsku kišnu šumu, gdje imate dojam kao da ste u nekoj od Amazonskih šuma. Zatim, kako nas put vodi ka vrhu, vegetacija opada i prelazimo u stepu, da bismo se trećeg dana našli u alpskom okruženju, gdje nas okružuje samo planinski kamen i na kraju posljednjeg dana ugledali smo čuvene snjegove Kilimanjara.
Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju i ostavilo daleko najveći dojam na mene su lokalni vodiči i porteri koji su obavezni na svakom usponu. Bez njih ne možete ići gore, jer je to njihovo pravilo. Na kraju krajeva oni žive od toga. Ali bez obzira na to što im je to posao, takva poniznost i požrtvovnost koju sam vidjela kod njih, dovela me je u stanje blagog šoka. Toliko da mi je već u nekim situacijama bilo neugodno. I onda kad se malo sabereš i vidiš njih šta i kako rade i vratiš se u naš svijet… zapitaš se… jesmo li mi zaista toliko uobraženi i nezahvalni za ono što imamo, za male svakodnevne stvari koje čine život boljim, za stvari i ljude koje uzimamo zdravo za gotovo. Puno me ljudi pitalo zašto se penjem na planine… Penjem se na planine, jer planine su ljudi… sa svakom novom ekspedicijom i sa svakom novom planinom, dio mene se izgradio i promijenio… i nadam se da ću to svoje iskustvo barem djelićem uspjeti prenijeti i na druge ljude kroz svoje priče i predavanja, te time učiniti da nekome ovaj svijet bude ljepšim mjestom za življenje.
Kakvi su budući planovi? Kada se planira pohod na vrh broj četiri? Znaš li već koji će to biti?
Pa nadam se što prije, možda već iduće godine, ali za sve preostale vrhove trebat ću veliku pomoć sponzora, a nadam se po prvi puta da će me i Grad Đakovo podržati, pošto je ovo što radim ipak i dio povijesti grada i jako lijepa promidžba za grad.
Jedan od narednih vrhova će zasigurno biti ili Denali u Sjevernoj Americi ili Mount Vinson na Antarktici.
Što bi preporučila svima koji bi se možda u budućnosti htjeli baviti visokogorstvom?
Prvenstveno neka se upišu u neko od planinarskih društava i prođu planinarsku školu, a onda će već vidjeti dalje što ih od raznih planinarskih disciplina vuče i u tome smjeru neka se razvijaju.
Igor Kretonić
Foto: ustupljene fotografije