Petar Ušković Croata radi kao asistent na Fakultetu hrvatskih studija, gdje se bavi latinskim jezikom. Rođeni je Đakovčanin, a nedavno je s latinskog jezika preveo Kroniku franjevačkog samostana u Vukovaru (1781.-1826.), u kojoj se može naći mnoštvo povijesnih činjenica o Đakovu, što je i povod ovog našeg razgovora. S Petrom smo razgovarali najviše o njegovoj najvećoj ljubavi, latinskom jeziku, ali i o nekim drugim stvarima.

Možete li nam se za početak predstaviti i reći nešto više o Vašim đakovačkim danima?

Moje ime je Petar Ušković Croata, rođeni sam Đakovčanin i imam 30 godina, radim na Odsjeku za kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Uvijek se rado sjećam tih svojih đakovačkih dana, iako sam, spletom okolnosti, evo veći dio života provodim izvan rodnoga Đakova.  Rekao bih ovako „na prvu“ da sve moje đakovačke asocijacije i uspomene imaju tri ishodišta: obitelj, Osnovna škola Ivan Goran Kovačić i Župa Svih Svetih. To su tri mjesta za koja slobodno mogu reći da su najviše zaslužna za sve dobro što mi se do danas dogodilo, oblikovala su me na ljudskoj i svakoj drugoj razini. Bilo je lijepo odrastati u Đakovu tih 2000.-ih godina jer naša generacija (1992.) još nije bila toliko kontaminirana raznim pametnim uređajima. Većina nas je, čini mi se, tek u 5. ili 6. razredu osnovne škole imala u rukama prve mobilne telefone, ali – to iz današnje perspektive mogu reći – imali smo puno više od toga. Živjeli smo realna prijateljstva, a ne ova današnja,  za koja bih rekao da se odvijaju u nekom imaginarnom svijetu. Mi smo više vremena provodili jedni s drugima. Odrastao sam „preko pruge“, u Čikagi, i sjećam se da smo uvečer redovito izlazili i družili se u ulici, igrali razne igre i izvodili vratolomije. Moram reći i to da sam danas zahvalan što sam u osnovnoj školi imao jako dobre učitelje i nastavnike upravo zbog toga što je i mene životni put odnio u tom smjeru. Naravno, puno toga čovjeku ne treba i zaboravi, ali način njihova rada i prije svega odgoj i autoritet, nešto su čega se gotovo svakodnevno sjetim jer je očigledno koliko su se stvari u odgojno-obrazovnom sustavu promijenile (nažalost na gore). Treća važna točka za mene bila je župa u kojoj sam bio aktivan kao ministrant, i znam da je mrsko spominjati imena, ali moram ovdje zahvaliti našem bivšem župniku preč. Tomislavu Ćorluki, koji mi je uvijek pomagao, a napose prilikom odlaska u Zagreb i koji me, uz obitelj, uvijek pratio i podržavao.

Danas ste priznati hrvatski latinist, prevoditelj s latinskog jezika, asistent na Fakultetu hrvatskih studija, član Matice hrvatske… No, kako i gdje se uopće rodila ljubav prema latinskom jeziku?

Teško mi je složiti se da sam „priznat“ jer priznanja često dolaze na kraju života, ili čak i nakon njega. Ali da, latinist jesam i to je moj životni poziv. Zapravo, ne mogu ni zamisliti da bih mogao raditi nešto drugo. Otkud ljubav? Pa sve je počelo u srednjoj školi, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu. Oni koji su pohađali klasičnu gimnaziju znat će da su vam u tom slučaju latinski i grčki jezik svakodnevica i što prije to prihvatite, to bolje. Nekako sam im od početka bio sklon, a onda, kad kao mlad čovjek vidite kolike vam to riznice otvara, osjećate neku vrstu intelektualne gladi bez koje više ne možete funkcionirati. Eto, tako je nekako bilo i samnom i s latinskim. Ako dobro računam, učim ga već 16 godina. Namjerno kažem „učim“ jer je to doista tako, uvijek se susretnem s nečim novim i izazovnim, pa i s vlastitim neznanjem i to me nekako tjera da uvijek pokušam dati više od sebe. S druge strane, latinski je tako egzotičan, a opet pragmatičan jezik i stvarno ga je dobro znati. Uvijek mi padne na pamet jedan zanimljiv događaj. Prije nekih osam godina godina na jednoj sam znanstvenoj konferenciji susreo vrlo starog liječnika Nizozemca, imao je preko 80 godina. Nije govorio engleski, a ni ja nizozemski. Ali pazite čuda – dok je on studirao medicinu sva su predavanja bila na latinskom i nas dvojica smo – vjerovali ili ne – razgovarali na latinskom jeziku!

Primjer ste i one poznate kako “svi putevi vode u Rim”. Kakvo Vam je bilo iskustvo studiranja u Rimu i koliko Vam je pomoglo u daljnjem profesionalnom razvoju?

Ukupno sam u Rimu živio više od godinu i pol dana 2012. i 2013. godine. Dakako da je samo iskustvo Rima kao grada neusporedivo s bilo čim i to mogu potvrditi samo oni koji su imali tu privilegiju. Imao sam priliku biti stipendist humanističke akademije Vivarium Novum u kojoj sam, zajedno s još dvadesetak studenata iz cijeloga svijeta studirao latinski i grčki jezik, rimsku povijest, književnost, filozofiju, glazbu…To je jedno vrlo jedinstveno mjesto jer nam je bilo zabranjeno razgovarati na bilo kojem drugom jeziku osim na latinskom. Htio bih spomenuti da se taj odlazak u Rim možda ni ne bi bio realizirao bez svesrdne pomoći mons. Fabijana Svaline, sadašnjega srijemskog biskupa koadjutora, koji je tada bio ravnatelj Hrvatskoga Caritasa i koji mi je puno pomogao ne samo prilikom odlaska u Rim, nego i za vrijeme cijeloga boravka ondje. Ondje nas je bilo različitih nacionalnosti, vjere i običaja, ali nas je unatoč svim razlikama povezivao latinski jezik! Naravno da mi je boravak ondje pomogao da se profiliram u struci, puno sam čitao, pisao i pomalo napredovao. U takvom ambijentu biste morali biti potpuni antitalent da ne uspijete, jer ste naprosto okruženi antikom i latinskim jezikom. Mogu reći da i dan danas ubirem plodove svojih rimskih dana i da mi je studij u akademiji svakodnevno praktično koristi.

Spomenuli smo već kako ste prevoditelj s latinskog jezika te ste nedavno s latinskog jezika preveli Kroniku franjevačkog samostana u Vukovaru (1781.-1826.), u kojoj se može naći mnoštvo povijesnih činjenica o Đakovu, što je i povod ovog našeg razgovora. Možete li nam reći više o samoj Kronici? Što ona kaže o Đakovu?

Prijevod Kronike inicijativa je Državnoga arhiva u Vukovaru i vukovarskih franjevaca, a napose fra Ivice Jagodića, Gorjanca, koji mi je povjerio rad na prijevodu Kronike franjevačkoga samostana u Vukovaru od 1781. do 1826. godine. Vidite, pa to je 45 godina povijesti ne samo jednoga samostana, nego čitavoga kraja! Činjenica da je Vukovar, kao i danas, pripadao Đakovačko-srijemskoj (danas Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji) ukazuje da to da je bio tijesno povezan s biskupskom sjedištem, i to ne samo zbog administrativnih poslova. Važna činjenica, koju možda malo Đakovčana poznaje, jest i to da su franjevci bili prisutni u Đakovu oko 450 godina! Franjevački samostan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije nalazio se na mjestu današnjega Bogoslovnoga sjemeništa i ukinut je 1806. godine. U Kronici nailazimo na brojne epizode dolazaka vukovarskih franjevaca na primanje svetih redova, po ispovjedne jurisdikcije ili primjerice u čestitare prilikom imenovanja novoga biskupa. U Đakovu su vodili i župu o čemu također svjedoče upisi u Kronici. Ipak, vukovarska franjevačka zajednica imala je najviše kontakt s biskupom i kanonicima koji su često u pohodili Vukovar, i to ne samo u svečanijim prilikama. Evo samo jednoga događaja iz kolovoza 1798. kad je u Vukovaru sakrament potvrde podijelio biskup Matej Franjo Krtica (iz Vukovara i Bogdanovaca bilo je preko 1050 krizmenika!), o kojem zapisničar piše: „21. kolovoza Njegova Preuzvišenost đakovački biskup vratio se u Ðakovo u 6 sati ujutro pun radosti i utjehe. Do Ðakova su ga pratili velečasni otac gvardijan, presvijetli gos- podin Gambezi, glavni sudac, i ugledni gospodin Buday, županijski ranarnik.“ Načelno mogu reći da su izvori poput kronika povijesna vrela par excellence. U njima su franjevci brižno pisali zavičajnu povjesnicu a da toga uopće nisu bili svjesni. Dakako, glavnina događaja poglavito se odnosi na provincijske i samostanske poslove, gospodarska pitanja, premještaje, pastoral i ostalo, ali neki su upisi impregnirani događajima u Europi, razne perturbacije u monarhiji, čitamo vijesti o ratovima, pandemijama, potresima i kulturnim događajima. Na kraju, ono što je mene osobno dirnulo, tu ima sudbina običnih Vukovaraca, pa i nesretnih slučajeva pojedinaca čiji spomen nalazimo samo u Kronici. Mi kao filolozi imamo dužnost vraćati takva djela na obzore kolektivne memorije.

Koliko je uopće teško prevoditi s latinskoga?

Ne bih rekao da je teško, možda je bolje reći da je zahtjevno. Latinski i hrvatski su zapravo na razini sintakse dosta slični. Osobno se vodim jednom maksimom, da se u dobrom prijevodu prevoditelj nikad i ne vidi. To je stvarno odlika dobroga prevoditelja. U neku ruku, prevođenje s bilo kojega jezika je nezahvalan posao. Priznat ću da je bilo slučajeva kada sam bdio nad jednom rečenicom i nekoliko dana jer jednostavno želite naći optimalno rješenje i učiniti da nešto bude stilski perfektno i u duhu hrvatskoga jezika. A onda, kad vam nakon nekoliko godina dođu pred oči neki vaši stariji prijevodi, imate neko drugo, zgodnije rješenje. Ne postoji savršen prijevod. Da se slikovito izrazim, prijevod je uvijek sličan izvorniku kao i sin ocu.

Pregledavajući vašu biografiju vidjeli smo da ste jedno vrijeme proveli i kao srednjoškolski profesor latinskog jezika. Koliko su srednjoškolska djeca danas zainteresirana za latinski jezik kao nešto izumrlo i relativno njima apstraktno? Je li ih teško zainteresirati za latinski jezik?

Te prve godine nakon diplome i nije baš bilo posla u struci pa sam „uskakao“ na zamjene u zagrebačkim školama. Tako sam proveo otprilike godinu dana u nekoliko različitih programa: radio sam kao nastavnik latinskoga jezika u osnovnoj školi, općoj gimnaziji i klasičnoj gimnaziji. Ma znate što ću vam reći, postoji dosta predrasuda o latinskom jeziku i mnogi bi htjeli marginalizirati ne samo latinski, nego i neke druge predmete. Mislim da se mi kao društvo nismo ispravno postavili prema tom dijelu našega nasljeđa – pa Hrvatska je zemlja u kojoj je najdulje na svijetu latinski bio u službenoj upotrebi!! Mi se nismo brendirali kao zemlja koja baštini antičku i klasičnu kulturu, pa i samim tim ne znamo što bi s latinskim, on je kao neko slijepo crijevo, tu je ali bolje da nije. Većina učenika, ne svojom krivnjom, nije zainteresirana za latinski. I. s pravom, jer ne vide svrhu ni korist, a korist je višestruka. Ja pripadam onom krugu koji je optimističan i trudimo se učiniti latinski zanimljivim i privlačnim upravo preko govorne metode učenja i komunikacije na latinskom jeziku. Otvoreno ću kazati da nije lako ovladati latinskom sintaksom, ali rimski filozof i pjesnik Lukrecije je već davno dao nama nastavnicima dobar recept uspoređujući učitelja s liječnikom, koji kad bolesnom djetetu mora dati gorki lijek, rubove čaše treba posipati šećerom i učiniti lijek manje gorkim. To je umijeće koje trebamo prakticirati i mi nastavnici.

S druge strane, studenti su se odlučili za latinski jezik zato što je to nešto čime se žele baviti cijeli život. Kako je raditi s njima?

Danas malo se malo srednjoškolaca odlučuje na studij klasične filologije jer već ranije razmišljaju o egzistenciji, pa je odraz toga i činjenica da je trenutno u cijeloj Hrvatskoj latinski studira možda pedesetak studenata. Doduše, kvantiteta nije toliko važna koliko to da nam zaista treba profiliranih stručnjaka koji bi ne samo poučavali, nego i prevodili s latinskoga jezika. Lijepo je raditi sa studentima, pa ću ih ovom prigodom i pohvaliti jer su mi pomagali u radu na pripremi Kronike – i pazite većina njih su baš Slavonci. Imamo perspektivne klasičare iz Selaca Đakovačkih, Osijeka, Novske…Obično znam reći studentima da nije teško biti profesor ako je to zaista njihov poziv. Biti profesor je u današnje vrijeme teže nego ikada, baš zato mnogi i odustaju i odlaze u zanimanja i struke koje su u današnje vrijeme perspektivniji, mada nisam siguran koliko će tomu još biti tako.

Radite li trenutno na nekom prijevodu ili radu vezanom uz latinski jezik? Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Baš radimo na sljedećoj Kronici (još bi trebali objaviti 2 knjige) i na to odlazi većina vremena. Druga preokupacija je i rad na rukopisu Pavla Rittera Vitezovića i njegovom djelu o ilirskim svetcima koje pripremamo za izdanje. U svakom slučaju, posla ima jako puno. Čak ne volim reći da je to “posao” jer je ta riječ opterećena svakakvim značenjima. Za mene je ovo poziv i život i uživam u tome što radim, a napose ako to koristi zajednici. Usporedno radimo na realizaciji Ljetne škole latinskoga jezika, koja će se održati od 17.do 21. srpnja u Šibeniku.

Osim struke često Vas se može vidjeti u smjeni straže Počasne satnije Kravat pukovnije? Inače se bavite i jahanjem?

Istina, već sam devet godina pripadnik Kravat pukovnije i danas njezin časnik, što mi je velika čast. Pukovnija promiče Hrvatsku kao domovinu kravate i od travnja do listopada vikendima imamo ceremoniju smjene straže u užem centru Zagreba. Izgleda da mi, Đakovčani, ne možemo bez konja. Bavim se daljinskim jahanjem i jahač sam Konjičkoga kluba Husar iz Čazme. Upravo se pripremamo za prvenstvo hrvatske koje će se održati u lipnju u Bilju. Konjički je sport dosta dinamičan, pa u neku ruku i inspirativan i potiče kreativnost, što je potrebno napose u prevoditeljskom i znanstvenom radu. Sve u svemu, nadamo se dobrim rezultatima i uspješnom završetku natjecateljske sezone.