Istinski je kulturni događaj kada se objave nepoznati, cjeloviti rukopisi važnoga pisaca, a to je ono što je učinjeno objavljivanjem osme knjige Sabranih djela Nikole Tordinca pod nazivom „Puška kobnica“, prema jednoj od izabranih rukopisnih proza, koje će prvi puta postati dostupne čitateljskoj, ali i stručnoj publici. Naslovna pripovijetka, koju je moguće shvatiti i kao kraći roman, prozni je iskorak Nikole Tordinca, svećenika i književnika (Đakovo 1858. – Đakovo 1888.) u više pogleda. Tematski, to je roman koji se bavi životom viših društvenih slojeva u Hrvatskoj, sitnog plemstva, koji je obiteljskim vezama često povezan s inozemnom društvenom elitom. To je, također, roman koji se bavi ženskim pitanjem, ali ne na pučko-moralistički način njegovog najboljeg prijatelja Josipa Kozarca (kojemu je roman poslao na ogled i od njega dobio nekoliko kritičkih opaski i sugestija), za kojeg su ženska ljepota i strast (Tena, Krčelići neće ljepote…) opasne i uznemirujuće te vode u propast. Tordinčeve junakinje su drugačijeg kova, a njegova Ljubicu Berenštein, je svojevrsna slavonska »madame Bovary«.
U ostavštini Nikole Tordinca sačuvano je više proznih fragmenata, započetih djela i skica za nove prozne tekstove. Rukopisi su razvrstani po kategorijama, a jedna od najopsežnijih se odnosi na prozne tekstove različitog stupnja dovršenosti i različitih žanrovskih odrednica. Uglavnom su to nedovršeni fragmenti, nacrti za veće prozne strukture i slični materijali koje možemo smatrati „radnima“ i nepodobnima za objavljivanje. U građi se nalaze rukopisne verzije njegovih poznatih, već objavljenih priča: Nekovano, nekopano blago (1885.) i Kožuh (1889.). Tu je i cijeli niz dovršenih i nedovršenih prijevoda od kojih su neki objavljeni u različitim časopisima, kao što je roman „Spiro vjetrogonja po naših sokacih“ (Pozor 1881., br. 45 -60), koji je objavljivan u petnaest nastavka te još nekoliko prerada i prijevoda koji će se objaviti u zasebnoj knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, budući da Tordinac – prvi svjetski prevoditelj Karla Maya – zaslužuje pristup svom relativno velikom prevoditeljskom opusu, posebice ako ponovimo znani podatak o preranoj smrti u tridesetoj godini života (1888). Iz tog segmenta rukopisne građe, od 253 rukom pisane stranice, odabrane su cjelovite i u najvećoj mjeri dovršene prozne tekstove: crtica, historičkih pripovijesti i novela, kako ih Tordinac naziva u podnaslovima rukopisa. Izabrane su dvije crtice od Staparića „Poldrug ure ispod zemlje“ i „Pitomac devetnaestog vieka“ te pripoviesti i novele „Puška kobnica“, „Masimissa“ i „Fatima“, koje se može smatrati i kraćim romanima, zbog opsega, većeg broja likova i razvijene fabule s nizom epizoda i složenijim zapletom. Knjiga proznih tekstova koji su probrani iz rukopisne ostavštine pokazuje svu slojevitost Tordinčeva opusa. Radnja se u ovim rukopisnim prozama više ne događa u Đakovu, ili selima đakovačkog i vinkovačkog kraja, već u Kartagi i Rimu („Massimisa“) u vrijeme Drugih punskih ratova, u Carigradu 19. stoljeća („Fatima“), u hrvatskom visokom društvu 19. stoljeća („Puška kobnica“), u Đakovu oko 1880. („Pitomac devetnaestog vieka“) i u okolici Pečuha („Poldrug ure ispod zemlje“) poslije 1880.
Autorska imaginacija vodila je Tordinca, kroz vrijeme i prostor: od antike do moderne tjeskobe suočavanja sa sjemenišnim životom. Pokazao se kao vrstan pisac, u povijesnim pripovijestima ili kraćim romanima i pečuškom putopisu – kao romantičar, dok se u Pitomcu devetnaestog vieka, baš kao u Kožuhu, osjećaju prodori moderne: radnja je sporedna, a u središtu crtice su psihološka stanja sjemeništaraca koji nakon odmora provede zadnje sate po đakovačkim gostionicama, strahujući od strogog akademskog režima koji očekuje.
Posebna zanimljivost ove knjige je autorsko-recenzentska komunikacija između Nikole Tordinca i Josipa Kozarca kojemu šalje rukopise na ogled. Kozarčeva pisama i uredničke opaske u tekstovima, vrijedan su prilog proučavanju ne samo opusa ova dva književnika već i konteksta u kojem je njihova književnost nastajala.
Knjigu je priredio Mirko Ćurić, a izašla je u izdanju Đakovačkog kulturnog kruga.
Izvor|Foto: Đakovački kulturni krug