Đakovo je tijekom povijesti dalo brojne zanimljive ličnosti koje su zbog neupitne veličine biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ponekad nepravedno, ostale u njegovoj sjeni. Među njima je Luka Botić kojeg Đakovčani “susreću” i dan danas šećući korzom, na uglu do katedrale, kako sjedeći i odmarajući se budno promatra Strossmayerov trg. Zahvaljujući svojoj je brončanoj figuri stekao prepoznatljivost i simpatije sugrađana točno 150 nakon smrti (postavljena 2013., op.a.), a velika većina njih o Botiću danas zapravo malo znaju.
Na kviz pitanje “Tko je bio prvi đakovački parlamentarac?” zacijelo nikome ne bi palo na pamet ponuditi odgovor “Luka Botić”, iako je upravo on daleke 1861. izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje je bio članom školskog i upravno-činovničkog odbora, ali zbog svog političkog djelovanja nepoželjan centralističkom Beču. Zauzimao se za ravnopravan savez s Mađarima u borbi protiv bečkog dvora i sjedinjenje Dalmacije i sjeverne Hrvatske. U karijeri mu je puno pomogao biskup Strossmayer koji ga je 1852. postavio za predstojnika gospodarskog imanja Đakovačke biskupije, bez čije podrške ne bi uspio ući u parlament i čiju je ideju o Hrvatskoj kao središnjem intelektualnom i političkom potencijalu, oko kojeg se trebaju okupljati svi Južni Slaveni austrijskoga Carstva, promicao u javnim nastupima. U sabornici šalje poruke o potrebi očuvanja narodne posebnosti i itekako potrebnog nacionalnog ponosa.
Književnosti dao narodni romantični ep
Bogata je Botićeva ostavština u književnosti. U školske je udžbenike ušao epskim pripovijetkama u desetercu “Pobratimstvo”, “Bijedna Mara” i “Petar Bačić” te pripovijetkom “Dilber Hasan” o muslimansko-kršćanskom prijateljstvu i ljubavi u Sarajevu za vrijeme srpskog ustanka 1806. Premda su motivi kršćansko-turskog sukoba prisutni u svim pripovjednim djelima ovog rodom Splićanina koji je ne sluteći postao Đakovčanin, njihovi se protagonisti počesto zaljubljuju ili sprijateljuju s pripadnicima druge vjeroispovijesti. Baš zato se književni opus Luke Botića smatra prvim znatnijim zaokretom u tolerantnijemu prikazu Osmanlija u nacionalnoj književnosti. Njezini dobri poznavatelji slažu se u ocjeni da je Botić stvorio tip narodnoga romantičnog epa, dok ga neki smatraju najboljim piscem predšenoinog razdoblja.
Svjetonazorski ispred svoga vremena
– Luka Botić je bio izrazito tolerantan čovjek koji se borio za ljudska prava, za vjersku snošljivost, za pravo slobode. Mi danas često spominjemo prihvaćanje drugog, drugačijega, prihvaćanje različitosti i upravo je on u tome kontekstu bio ispred svoga vremena, opisala je lani u Kaštel Lukšiću, u sklopu dalmatinskoga dijela 10. Dana Luke Botića, njegovu ljudsku narav dr. Tea-Tereza Vidović Schreiber s Filozofskoga fakulteta u Splitu. Kao takav, ovaj je čovjek od pera, pameti, tolerancije i patriotizma zaslužio kulturnu manifestaciju koja nosi njegovo ime i iz godine u godinu postaje sve sadržajnija, vidljivija. Njezin su nositelji Đakovački kulturni krug i Udruga za revitalizaciju sela Opor Botići iz Kaštela, gdje su upravo večeras u godini kad se puni 190 godina od Botićeva rođenja, otvoreni 11. Dani. U Srce Slavonije sele već u petak, a program, čija se glavnina odvija u Spomen muzeju biskupa Strossmayera, objavljen je na stranici Turističke zajednice grada Đakova.
Službeno je Botić umro od tuberkuloze. Ipak, prema tezi povjesničara Tihomira Rajčića preminuo je od sifilisa. Teza se temelji na pismu Strossmayerova tajnika Mihovila Cepelića poslanom 1885. Botićevu biografu i prijatelju Mihovilu Pavlinoviću. Pismo je tiskano 1963. godine i čuva se u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici. “Botićev privatni život toliko raskalašen bješe, da ga je gnjusoba prije reda u grob shrvala”, navodi se u pismu, a i kako je pjesnik “uslijed raskalašenog života zadobio veneričnu bolest od koje je stradao”.
Za spomenik zaslužni supružnici Benašić
Dvaput je boravio u Bosni, što je jedna od ovogodišnjih tema. Dvaput se u Đakovu i oženio; najprije s Pavkom Bosch, onda s Veronikom Mihaljević. Nažalost, njegov ljubavni život nije bio nimalo sretan. Prva je pjesnikova supruga vrlo brzo umrla, kao i njihova djeca, a umrlo je i dijete koje je kasnije dobio s Veronikom. I sam je dočekao smrt osamljen, teško bolestan od sifilisa, što mu je donio raskalašeni život, pamteći svoje đakovačke godine kao najkreativnije. Pokopan je na Gradskom groblju, gdje će mu se u subotu, kao i svake godine, položiti vijenac. Njegov je spomenik na korzu rad akademskog kipara Marijana Sušca i dar pokojnih supružnika Benašić stanovnicima Đakova u povodu 150. obljetnice smrti tog nacionalnoga romantika, dosljednog patriota i kreativca nemirnog duha.
Danijel Geošić (foto: Lukino proljeće)