Ove godine, u lipnju, navršava se 25 godina od objavljivanja prvog romana Mirka Ćurića Povratak u doba jazza (1996.), pa nova njegova knjiga Vrijeme snova ima i obljetnički karakter. Ćurić se u književnosti javio 1983., u pjesničkom zborniku Mladice (Osijek, 1983.). Od spomenute 1996. Mirko Ćurić (Đakovo, 1964.) objavio je dvadeset samostalnih knjiga pjesama, priča, romana, eseja, kritika i znanstvenih studija, pet likovnih monografija te dvadeset i dvije slikovnice. Priredio je i uredio više desetaka knjiga. Sudjelovao je na više desetaka stručnih i stručno-znanstvenih skupova i radove objavljivao u hrvatskim i stranim zbornicima i časopisima. Šesnaest dramskih igara izvedeno mu je programu otvaranja Đakovačkih vezova. Tekstovi su mu prevedeni na mađarski, engleski, poljski, njemački, bugarski i makedonski jezik. Za svoj rad dobio je pet nagrada. Predsjednik je Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te član Slavenske akademije za književnost i umjetnost sa sjedištem u Varni.
Zbirka Vrijeme snova, nastavak je autorovog prethodnog bavljenja referencijalnim likovima vezanim uz autora ili uz njegov rodni grad Đakovo u zbirkama Braća u poniženju (2012.), Kolbova lista (2015,) i Smrt Pétera Esterházya (2016.). Autor odabire u prvom redu referencijalne, povijesne likove o kojima postoje određena znanja, određeni utvrđeni smisao, koji je naša kultura učvrstila kao uloge, programe i stereotipe, što se posebno očituje u najčešćem referencijalnom liku Ćurićevih proza, kojim se bavi i na znanstvenoj razini, Josipom Jurjem Strossmayerom. Strossmayer se ovdje javlja kao lik u književnom iskazu (Hamon, 1999.), kao i drugi povijesni likovi koje uvodi u svoje prozne srukture. Ovi likovi integrirani u autorov iskaz, služe, među ostalim, kao referencijalni okvir, na ono što Barthes zove učinkom realnoga. Ove postupke Ćurić koristi u novih petnaest proznih tekstova u zbirci Vrijeme snova podijeljenih na priče (pripovijesti) i crtice (kratke priče). Osim dužine (broja znakova, redaka, kartica) dijeli ih činjenica da su prvih sedam priča, priče lika, u kojima jedan ili nekoliko referencijalnih likova, dominira proznom strukturom: Petko Vojnić Purčar (Orden); Đuro Franković (Zaobići svoju zvijezdu u Lukovišću); Vatroslav Donegani i Josip Juraj Strossmayer (Kiparov nadgrobni spomenik); Vlaho Bukovac, Josip Juraj Strossmayer i Isidor Kršnjavi (Bukovčev san); Nikola Tordinac i Ludovico Seitz (San Ludovica Seitza), Marija Jurić Zagorka (Gorki snovi Marije Jurić Zagorke); Markus Ehrenpreis i Göran Rosenberg (Vrijeme snova). U osam crtica, nazvanih tradicionalnim hrvatskim nazivom za kratki prozni oblik – kao hommage jednom od likova, đakovačkom piscu Nikoli Tordincu (1858.-1888.) i strukturi njegovih crtica – iako bi možda točniji bio naziv kratke priče – u središtu su situacije ili stanja u kojima se nalaze likovi: trijumfalni ulazak Strossmayera u Đakovo (Mladi kralj), tumačenje snova Rute Frank (San o crnim očima u jednom kibucu), tragedija u đakovačkom Domu za starije i nemoćne (Zatvori oči dok te ljubim), dječački glazbeni pokušaji (Šang, Ceng, Jang i grupa Samuraji), maturalna večer (Maturalna večer) i oproštaj slikarice Nevenke Lovrić Baruh sa životom (Portret majke na zidu staračkog doma)…
Rukopis knjige Vrijeme snova dobio je potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture Republike Hrvatske u 2020. Predgovor ukoričenom rukopisu napisala je Ljerka Car Matutinović, koja ističe njenu „poetiku sugestivnih vizura i nespokojnih, sudbonosnih vokacija“. Pogovor zbirci napisala je dr. Vlasta Markasović koja uočava asocijativnost naslova zbirke: „Vrijeme snova je polisemantičan naslov, već i stoga što se može shvatiti alegorijski kao nedohvatnost i neostvarenost ideala i nagnuća, ali i kao poniranje u oniričku prirodu bitka, u snovitost, koja se suprotstavlja logici, u snovitost koja se zbiva u irealnom vremenu, u fantazmagoričnoj logici snova.“
Izvor|Foto: Đakovački kulturni krug