Mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, započeo je u subotu 7. ožujka 2020. u kapeli Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu proslavu svojih obljetnica: 60. obljetnicu svećeničkoga ređenja te 30. obljetnicu biskupskog posvećenja. Konkretan povod slavlja sv. Mise sa sjemenišnom zajednicu upravo 7. ožujka jest taj što je nadbiskup Marin upravo tog dana 1960. g. u istoj kapeli proslavio svoju mladu misu, i to samo dan nakon što je bio zaređen za svećenika. Uz nadbiskupa Srakića koncelebrirali su mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup metropolit, mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup te poglavari Bogoslovnog sjemeništa i drugi svećenici.
Na početku svoje homilije, nadbiskup Marin osvrnuo se na prve dane svojega svećeničkoga života. Zadirući dublje u osobnu povijest, nadovezao se i na svoje dane u sjemeništu. Iako su nadbiskupovi dani u sjemeništu, kao i njegove subraće bogoslova i odgojitelja, bili prožeti stalnom neizvjesnošću, koja je u sjemenište bila unošena represivnim strukturama bivše države – prvotno pretresom Sjemeništa, a zatim i osudom na dugogodišnje kazne zatvora, ipak se nadbiskup na njih osvrće kao na dane u kojima je dominirala radost i ljepota bogoslovskog života. Glavni uzrok radosti, ali i izdržavanja svih nedaća koje su izvana dolazile, jest zajedništvo. Upravo je zajedništvo nadbiskup u miru istaknuo kao bitnu oznaku života svećenika, ali i bogoslova. Pri kraju homilije rekao je kako je u vrijeme njegova svećeničkoga ređenja bilo teško biti svećenik, no ni danas nije ništa lakše. Dapače!
Po završetku se misnoga slavlja slavljeniku se i svim nazočnima obratio i preč. dr. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa. U svojem je govoru istaknuo značenje jubileja u starozavjetnom ali i današnjem vremenu. Istaknuo je kako ove, 2020. godine, obilježavamo dva jubileja nadbiskupa Marina: 60 godina od svećeničkoga ređenja, te 30 godina od biskupskog posvećenja. Rektor Radić osvrnuo se i na prošla, „olovna vremena“, opisujući teškoće s kojima su se susretali svećenici, a koje nisu mimoišle ni nadbiskupa u miru. Uz rečeno, spomenuo se i svjesnoga i plodnog obavljanja rektorske službe nadbiskupa Srakića, a svoje obraćanje, nastojeći dodatno motivirati bogoslove i sve okupljene, završio je riječima samoga nadbiskupa u miru: „Đakovačko sjemenište nije moglo pružiti studentima prekrasne krajolike jednog Innsbrucka, bezbrojne biblioteke jednog Rima, fakultete, galerije, muzeje i kazališta dragog nam Zagreba, ali je – usprkos svim odgojno-obrazovnim propustima, nedorečenostima i promašajima – pružalo toplinu obiteljske atmosfere koje se je tijekom njegove povijesti s radošću sjećala većina njegovih bogoslova i pitomaca. Smatramo da je đakovačko sjemenište svagda nastojalo uliti u svoje pitomce ljubav prema Bogu, svome narodu i svojoj domovini.“
Među ostalim svećenicima, slavlju je prisustvovao i svećenik u miru vlč. Stjepan Starešina, koji je zajedno s nadbiskupom Srakićem iste godine bio zaređen za svećenika. Na euharistijskom slavlju, koje su pjevanjem uzveličali bogoslovi, sudjelovale su i redovnice Družbe Milosrdnih sestara Svetoga Križa te srednjoškolci koji su sudjelovali na vikend-susretu u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.