Činjenica da za Mariju i Josipa nije bilo mjesta u svratištu zorno pred nas stavlja iskustvo zatvorenosti ljudskoga srca, piše đakovačko-osječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić u svojoj božićnoj čestitci i pastirskoj poruci, upućenoj zajednici vjernika čitave nadbiskupije i cijeloj javnosti, referirajući se na slike zabilježene u Lukinom Evanđelju (“I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu”, (Lk 2,7).
U središtu pastirske poruke djeca bez roditeljskoga doma
“Dok dom svoga srca i svojih obitelji otvaramo božićnom djetetu Isusu – pogledajmo i ne zaboravimo: Isus sa sobom k nama dovodi i sve one za koje danas, u našem suvremenom svijetu, nema mjesta, koji nailaze na zatvorena vrata. Među njima su djeca koja su zbog raznih okolnosti ostala bez roditeljskog doma: zbog smrti roditelja, zbog njihove bolesti ili nemogućnosti da se za njih brinu, zbog ovisnosti ili teško narušenih bračnih i obiteljskih odnosa.” Socijalni radnici, nastavlja nadbiskup Hranić, smještaju ih u domove za nezbrinutu djecu i mlade i poduzimaju sa stručnim suradnicima sve mjere kako bi se prevladale obiteljske poteškoće i omogućio povratak djece u biološku obitelj.
Jedinorođeni Sin Božji… snažno nam poručuje da je svako ljudsko biće dostojno ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja i potpore. Ne bismo smjeli dopustiti da ijedno dijete ostane uskraćeno za toplinu obiteljskoga doma, jer nedostaje udomitelja.
Kada povratak nije moguće ostvariti, pokušavaju im naći udomiteljsku obitelj ili, ostvare li se za to svi potrebni preduvjeti, roditelje usvojitelje. Prihvaćanje djeteta ranjenoga zbog odvojenosti od biološke obitelji u vlastiti dom, ponuđeno ozračje obiteljskog sklada i topline, dragocjeno jest svjedočanstvo kršćanske vjere i kršćanskoga služenja Bogu, koji se rodio kao dijete za koje nije bilo mjesta u svratištu, tumači nadbiskup Hranić.
Nadalje, Hrnaić ističe kako ne bismo smjeli dopustiti da zbog nemogućnosti povratka u svoju biološku obitelj mnoga djeca ostanu uskraćena za toplinu obiteljskog doma, često smještena u prepunjenim domovima za nezbrinutu djecu i mlade.
Majčinstvom i očinstvom svoj život i dom otvoriti Isusu
“I današnje vrijeme, dakle, ima potrebu za Marijom i Josipom, za osobama koje su spremne staviti se u službu Djeteta i djece, bilo da je riječ o vlastitoj biološkoj djeci, udomljenoj ili posvojenoj. Sjetimo se kako su podrška i služenje životu uključeni u naš kršćanski poziv i da su siguran put posvećenja”, poručuje nadbiskup, dodavši da božićno otajstvo poziva da se oslobodimo vlastite komotnosti i sebičnosti, da snagom vjere iziđemo iz sebe, te da svoj život i svoj dom otvorimo djetetu Isusu, a to ponajbolje činimo kada se otvaramo daru majčinstva i očinstva i kada prihvatimo udomljenje nezbrinute djece u svom obiteljskom domu. Božić nam govori da je dijete najveći Božji dar, koji oplemenjuje i usrećuje ponajviše same roditelje.
“Jedinorođeni Sin Božji, koji se nije bojao uzeti krhko, prolazno i ranjivo ljudsko tijelo, snažno nam poručuje da je svako ljudsko biće dostojno ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja i potpore. Ne bismo smjeli stoga dopustiti da ijedno dijete ostane uskraćeno za toplinu obiteljskog doma zbog nedostatnog broja udomitelja”, zaključuje u božićnoj pastirskoj poruci nadbiskup Hranić, poželjevši svima u svoje i u ime nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića čestit Božić te Božjim mirom i blagoslovom ispunjenu novu 2019. godinu.
Danijel Geošić