Od udruge Amadea, preko ARLA-e do Kluba mladih pisaca Tinta, dugačak je volonterski put Đakovčanina Marina Barišića, koji je dosadašnji vrhunac svog volonterskog rada doživio nedavno, kada je kao kandidat Gradske knjižnice i čitaonice Đakovo, osvojio godišnju volontersku nagradu koju uručuje DKolektiv – Volonterski centar Osijek.
U moru ružnih vijesti koje nas zatiču svaki dan, ova vijest svakako je odskočila i pokazala da se još uvijek oko nas događaju lijepe stvari. Kako bismo među ljude unijeli malo pozitive, odlučili smo napraviti intervju s Marinom u kojem je rekao nešto o svom volonterskom putu, ali i dao pokoji savjet mladima koji bi se željeli okušati u volonterskim vodama.
Možeš li nam se ukratko predstaviti? Tko je Marino Barišić?
Ja sam Marino, odrastao sam i živim u Đakovu. Završio sam Srednju Ekonomsku školu „Braća Radić“ (tada Strukovnu) i evo, zadnjih se godina na raznorazne načine trudim biti koristan zajednici.
Čitav grad te poznaje po tvom volontiranju, organizaciji događaja i članstvu u brojnim udrugama. Odakle se stvorila strast prema svemu tome?
Haha, a ne znam baš da me sad svi znaju, ali zadnjih dana, zahvaljujući brojnim objavama, sigurno me zna više ljudi. Iskreno, ne znam otkud ideja. Sve je počelo od želje da popunim vrijeme, učinim nešto korisno i zabavim se. Počeo sam kao volonter u Amadei, u tadašnjem produženom dnevnom boravku za djecu Sunčica. To je jedno jako lijepo i korisno iskustvo pa bih evo sad volio iskoristiti priliku i reći malo nešto i o tome. Radilo se o prostoru namijenjenom djeci od prvog do četvrtog razreda osnovne škole prije i poslije nastave. Tamo su ručali, igrali se, pisali zadaću ako nisu stigli i imali pomoć pri učenju ako im je trebala. Posao mene kao volontera je bila da pazim na njih, igram se s njima i osmišljavam aktivnosti. U praksi je to izgledalo tako da smo često igrali nogomet, čak smo i rukometno igralište iskemijali i igrali dost’ dobre i dramatične utakmice, učio sam ih i zastave koje i sam volim, komentirali utakmice Lige prvaka (ne možeš vjerovat koliko klinci znaju), imao sam sreće s generacijom, a pred Euro 2016. skupljanje sličica bila je, naravno, glavna aktivnost. Nakon godinu i pol Sunčice, stigao je i posao – pripravništvo u HZZO-u i onda sam morao naći nešto drugo jer sam se navikao. Tada prelazim u volontersku skupinu Milosrdni Samarijanac, također u Amadei, u kojoj sam nakon nekog vremena postao neformalni voditelj uz sestru Meri. Tad je došla i ARLA, prije sam neko vrijeme bio i „vanjski suradnik“ bivše Udruge za mlade. Kroz ARLA-u sam se profilirao na drugi način i u nekim drugim stvarima, ali sve je povezano – u svemu ti treba nešto naučeno od prije ili istovremeno kroz druge aktivnosti. Onda je došla Tinta kao šećer na kraju, tj. posebno ova zadnja godina u kojoj djelujemo kao klub mladih pisaca amatera, a ovo mladi me posebno veseli.
Na koje si svoje volonterske projekte najviše ponosan?
Hm, teško pitanje. Svako iskustvo ima svoju vrijednost, ali Tintu bih izdvojio jer je aktualna i zbog načina na koji sudjelujem u toj priči – tj. kreiram ju, pričam zajedno sa svojom ekipom. Volontiranje nije samo pomaganje drugima, može biti i stvaranje s drugima, za druge, sebe i priču koja ti se sviđa. Tintu sam preuzeo nedugo nakon osnutka krajem 2018., kad mi je tadašnja i prva voditeljica, Katarina Horvat, predložila da preuzmem Tintu. Iskreno, nisam bio baš oduševljen tom idejom, nisam se ni smatrao pravim, stalnim Tintašem niti sam mislio da imam znanja i kompetencije, ali Katarina, Knjižnica na čelu s Anđelkom i moja frendica Iva Roviš su ipak mislile drukčije, a Iva je bila ključna kad mi je rekla: „Ma šta pričaš, normalno da ćeš preuzet“. Eto, danas ispada da su bile u pravu. Opet su žene ispale u pravu, haha. U ove sam dvije godine Tinte puno toga prošao, naučio, padao i dizao se, a učim i dalje. Posebno sam ponosan na posljednjih godinu dana kako djelujemo kao klub mladih pisaca amatera, a okupljati mlade i stvarati mladu zajednicu u današnje vrijeme je velika stvar kod nas, pogotovo kod stvari kao što je pisanje. To je mlada, vesela i talentirana ekipa, smatram da radimo korisne i pametne stvari, što se moglo vidjeti i na nedavnom rođendanskom eventu, i drago mi je da sam dio njih, a čast mi ih je i predstavljati.
Kruna dosadašnjeg rada je volonterska nagrada za angažman pojedinca. Kakvi su dojmovi nakon što si dobio nagradu?
Zapravo je još nisam dobio, dodjela je 3. prosinca. A dojmovi? Uf, osjećao sam se kao celebrity, haha, ali nije mi se baš svidjelo. Bilo je puno pohvala, čestitki, ali i nekih pretencioznih izjava i upita što mi se apsolutno ne da, al dobro… Sjećam se, čitaju mi doma u jednom trenutku jednu lijepu u prvom, ali u drugom dijelu pretencioznu izjavu, a ja samo čekam da se zagrije “komp” i da odigram utakmicu na PES-u. Nagrade su lijepe i ova je apsolutno isto. Drago mi je i ponosan sam, ali uvijek ima i ona druga strana. No dobro, to je život, uvijek toga ima. U ovo sve sam ušao otvorena srca, da napravim nešto korisno, da se osjećam bolje, upoznam nove ljude, zabavim se i to me jedino zanima i dalje. Volontirat ću koliko i kad mogu i koliko i kad osjećam potrebu za tim.
Mogu li Đakovčani u budućnosti očekivati „univerzalnog“ Marina, aktivnog na mnogim područjima i s mnogim idejama?
Nemojte očekivati ništa, bolje i za vas i za mene. Sve dosad je također došlo bez očekivanja i tako je uvijek ljepše. Očekivanje je često najveći teret uz strah. Bit ću aktivn koliko mi životna situacija i zdravlje budu dozvoljavali i kako se budem osjećao. Zadnje vrijeme sam se malo povukao iz nekih aktivnosti, neke sam smanjio, imam osjećaj da mi treba malo mira, da moram stati na loptu i okrenuti se i nekim drugim stvarima. Oko Tinte sam sad najaktivniji pa ćemo vidjeti što nas čeka. Nadam se da će ova nagrada skrenuti pažnju i na tintu, donijeti joj i veći prostor u medijima jer apsolutno zaslužuje. Inače bi se volio okušati i u medijskom okviru, raditi neke pametne i zanimljive videe i slično. Ideja ima, ali polako. Treba slušat srce, a nekad malo više i glavu. Svima želim svako dobro, zahvaljujem još jednom svima na čestitkama.
Imaš li kakvu poruku za mlade koji bi se možda željeli okušati u volontiranju, ali još se boje odvažiti na taj prvi korak?
Nemojte se bojati ni misliti da se od vas očekuje nešto posebno. Samo hrabro i polako. Radite kako i koliko možete i osjećate. Od vas se ne očekuje ništa posebno, ali su zato energija i emocija koju dajete i koju volontiranjem primate itekako posebne.
Igor Kretonić