Mnogi su na ovim prostorima umirali, mnogi će još umirati, ali teško da će smrt jednog pojedinca moći uzdrmati čitavu regiju kao što je danas uzdrmala smrt Đorđa Balaševića.

Ne vole svi njegove pjesme, neki ga ne razumiju, neki kažu da su mu pjesme dosadne, ali velika većina se slaže u jednom – malo je ljudi kao što je bio Đole.

Rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu, živio je u ulici Jovana Cvijića i jedino mu je „važno bilo da postane levo krilo il’ centarfor školskog tima“, odnosno postati nogometaš, ali život ga je odveo, srećom za sve nas koji uživamo u njegovoj glazbi, drugim pravcem, onim glazbenim.

Studirao je jedno vrijeme zemljopis, no vrlo brzo fakultet prekida, pridružuje se grupi „Žetva“ te snima svoj prvi singl „U razdjeljak te ljubim“. „Panonski mornar“ rađa se 1979. godine kada s istoimenom pjesmom pobjeđuje na Splitskom festivalu i otvara si širom vrata jugoslavenske glazbene scene. Nekoliko hitova snima i s grupom „Rani mraz“, a od 1982. godine započinje samostalnu karijeru albumom „Pub“. Nakon toga slijede albumi: „Celovečernji The Kid“ (1983.), „003“ (1985), „Bezdan“ (1986), „Panta Rei“ (1988), „Tri posleratna druga“ (1989.), „Marim ja…“ (1992.), „Jedan od onih života“ (1993.), „Naposletku“ (1996.), „Devedesete“ (2000.), „Dnevnik starog momka“ (2001.) i „Rani mraz“ (2004.).

Osim u pjevanju i pisanju pjesama, okušao se i u pisanju knjiga. Objavio je pjesmaricu sa svojim tekstovima “Računajte na nas”, roman “Tri posleratna druga” (1991.), knjigu novinskih komentara “I život ide dalje (sve dalje odavde…)” (1993.), knjigu “Dodir svile” (1996.) u kojoj je izbor tekstova s ploča, roman “Jedan od onih života” (1997.), roman „Kalendar mog djetinjstva“ (2017.) i knjigu „Knjiga koje nema“ (2018.).

Okušao se i u snimanju filmova pa 2010. godine izlazi film „Kao rani mraz“.

Uspješan je bio i u privatnom životu. Oženio se za ljubav svog života, Oliveru i s njom je imao brak od četiri desetljeća i s troje djece: dobili su kćeri Jovanu i Jelenu te sina Aleksu. Postao je i djed 2013. kad je Jovana rodila prvu kćer, a potom i drugu.

Možda njegove pjevačke sposobnosti nikad nisu bile na onoj vrhunskoj razini najboljih pjevača na ovim prostorima, često je to i sam za sebe znao reći, ali u pisanju tekstova teško da je imao konkurenciju.

Pjesme napisane njegovom rukom jednostavno dobiju dušu i ožive. Tako se u mislima vrlo lako možemo naći za kartaškim stolom s „Božom zvanim Pubom“, možemo kroz trsku i šaš gledati „lepu protinu kći“, možemo proživljavati strahote bojišta „Galicije“, a možemo i šetati „korzom“ i gledati sve one djevojke. Možemo još mnogo toga, jer napisao je toliko pjesama razne tematike koje su odgojile generacije, s kojima su generacije plakale i smijale se, dijelile dobro i zlo.

Rođen je u Novom Sadu, ali jednako tako je mogao biti rođen u bilo kojem drugom gradu. Jer nikad on nije bio Đole Novosađanin, Đole Srbin, Đole ovaj, Đole onaj. Bio je Đole čovjek, kao što je u pjesmi rekao: „čovek sam belac, slobodni strelac“. Slobodan je bio prije svega i nije se dao etiketirati.

Teško će biti „nekim novim klincima“ objasniti tko je bio Đorđe Balašević i kakva je energija zračila iz njegovih pjesma, njegove pojave. Teško će im biti objasniti atmosferu s njegovih koncerata kada tisuće ljudi dišu kao jedan. Sreća je da danas svu glazbu imamo snimljenu pa nam tako Đole nikad neće zapravo umrijeti, on će živjeti dokle god traje njegova glazba, a ona će trajati u vječnost.

Tko bi rekao da takvog jednog čovjeka, koji je opisao na stotine ljudskih sudbina u svojim pjesmama, može u stvarnom životu svladati upala pluća. Ali to je život ili kako bi Đole rekao:

„Život? To ti je, znaš ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. – E ona crtica između, to je život.“

Hvala ti na svemu i počivaj u miru…

Igor Kretonić