Povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu “Fluentes” je objavio pjesmu “Plavi svemir”.
Pjesma u izdanju Menarta nastala je u studiju Željka Nikolina u Osijeku, tekst potpisuje Daliborka Pavošević, a glazbu Goran Bošković. Aranžman su zajedno napravili Goran Bošković i Željko Nikolin.
O nastanku pjesme svoju izjavu dao je Goran Bošković, frontmen grupe “Fluentes”:
“Već godinu dana dijelom sam „plavog svemira“ u koji me je pozvala Udruga obitelji djece s autizmom „Dar“ – Anina mama Emilija Prgomet i Gregorova mama Daliborka Pavošević. Kasnije sam upoznao još mnogo njih – i očeva i majki. Ono što sam primijetio je kako su ti ljudi potpuno obični ljudi koji se uvijek smiju, zezaju se, vole društvo i ljude. Dakle, obični svakodnevni muškarci i žene. Međutim, primijetio sam i da se nikada ne zaustavljaju. Nikada ne posustaju. Čak i kada je dan naporan i težak, kada im ne ide od ruke – ne odustaju i ne žale se, nego nastavljaju dalje. Njihovi sinovi i kćeri su autisti.
Što je autizam?
‘Autizam je složeni neurorazvojni poremećaj koji utječe na socijalizaciju, govor, motoriku, samostalnost i svi se ti poremećaji nazivaju poremećajima iz autističnog spektra zato što ih ima puno i različito utječu na pojedince. Autizam nije ništa lijepo ni bajkovito ni kada su mali, a kamoli kad odrastu jer nakon 21. godine ne postoji nikakva sustavna skrb za osobe sa autizmom’ – rekla mi je Daliborka Pavošević. Daliborka je mama dječaka Gregora koja je napisala stihove ove pjesme i u prvi mah sam cijelom tom problemu pristupio kao što uvijek svemu pristupam – lirski, bajkovito te pokušao autizam sam sebi objasniti pjesnički i bajkovito.
Autizam je neprekidna rijeka u koju su te obitelji bačene i koja svojim tokom ne prestaje – katkada juri, preko kamenja i grana, katkada polako teče, katkada vrišti i huči, katkada pjeva i smije se, često je ta rijeka mutna i neprohodna, no puna života i začudnosti. Puna je straha i neizvjesnosti, puna je ljubavi i nježnosti. No autizam je bolan. Bolan je svima koji su na bilo koji način uključeni u život autističnog djeteta, bolan je i tom djetetu jer ne može izraziti sve ono što bi htjelo, bolan je roditeljima zbog neizvjesne budućnosti i straha što će biti s njihovim djetetom kada njih jednom ne bude. Oči mi se pune suzama dok ovo pišem.
Ova pjesma ima nekoliko ciljeva:
Prvi cilj je da podsjeti društvo i zajednicu na autizam, da se društvo i zajednica uključe u prihvaćanje te djece te kroz edukaciju (prvo odraslih a preko njih i njihove djece) i socijalnu empatiju olakšamo i omogućimo bolji život tim obiteljima. Nedavno sam čitao tekst majke autističnog djeteta u kojem ona nabraja što je za nju autizam – od neugode u redu u FINA-i dok ju gledaju stranci osuđujući ju jer ne može obuzdati svoje dijete, do kupovine u trgovačkim centrima koji su uvijek avantura te mnoge druge stvari – ali uvijek je zajednička jedna stvar – tim roditeljima je neugodno zbog drugih ljudi koji ne shvaćaju u čemu je stvar – osuđuju ih pogledom, tišinom – čak možda ih i ne osuđuju, ali taj osjećaj neugode prisutan je uvijek i stalno. A tako ne bi trebalo biti.
Drugi cilj je ukazati javnosti i nadležnim institucijama da ne postoji sustavna skrb za djecu s autizmom, i to posebno nakon 21. godine jer im nije osigurana niti omogućena socijalna sigurnost (ja osobno ne mogu prihvatiti da ih se kada ne postoji bolja opcija smjesti u staračke domove ili neke još gore institucije).
A treći cilj ili želja je da ova pjesma na sve to podsjeća stalno. Ne samo na Svjetski dan svjesnosti o autizmu koji je 2. travnja – nego uvijek. Jer autizam je stalno i uvijek. Autizam je neprestano u njihovim životima i životima njihovih obitelji i bližnjih. On ne prestaje i ne zaustavlja. Zato se ti roditelji nikada ne zaustavljaju. A što kada se oni zaustave?”
Pjesmu poslušajte ovdje:
Igor Kretonić
Foto: ustupljena fotografija