Sestra Hozana, Dragica Vranjković
Rođena: 2. srpnja 1934.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1961.
Umrla: 7. ožujka 2021.
Mjesec dana nakon proslave dijamantnoga jubileja, u jutarnjim satima treće korizmene nedjelje, sestra Hozana doživjela je vječni poziv u Očevu nebesku kuću.
Rođena je u Bosni i Hercegovini, u malom hercegovačkom selu Gradcu, kraj Posušja, od kršćanskih roditelja oca Ivana i majke Anđe rođ. Kovač, kao četvrto i najmlađe dijete. Dvije sestre umrle su kao malene, tako da su ostali samo brat i ona. Odrasla je u kršćanskom ozračju, u sredini gdje su svi vjernici išli na svetu misu. Podrazumijevalo se da uvijek, a osobio nedjeljom i blagdanima, treba zahvaljivati Bogu za dar života i za sve ono što imaju. Redovito se zajednički u obitelji molilo. Crkva im je bila blizu kuće te je Dragica već kao malena djevojčica rado išla u crkvu, iako tamo nije bio običaj voditi malu djecu u crkvu.
Zbog teških materijalnih prilika otac je odlučio obitelj preseliti u Slavoniju. Tako su 1942. godine došli u Otok. Bilo im je na početku teško. Nikoga nisu poznavali, ona i brat bili su još maleni za posao. Otac je sam radio i brinuo se za obitelj. Ipak, sve te teškoće nisu mutile ljubav i veselje koje je vladalo u toj maloj obitelji.
U Otoku je završila četiri razreda osnovne škole. Bila je marljiva djevojčica. Kada bi došla iz škole, nahranila bi živad i počela bi pripremati večeru, da bude gotovo kada tata i mama dođu s njive. Kada su se malo bolje snašli i pribavili najnužnije, ostavili su Otok i vratili su se u Hercegovinu. Bila je jako sretna što je došla u svoje rodno selo. Veselo je išla čuvati ovce i uživala je u Božjoj prirodi. Čuvajući ovce, izrađivala je i ručni rad. Željela je tu zauvijek ostati, ali ta joj sreća nije dugo trajala. Nakon tri godine, budući da brat nije htio tamo ostati, ponovno su se vratili u Otok. Najprije su bili podstanari, a kasnije su sagradili svoju kuću.
U Otoku je redovito išla u crkvu te je osjetila da ju Gospodin zove u samostan. Molila je roditelje da ju puste. Oni su se na počeku protivili, a poslije su popustili i ona je 1957. godine, s 23 godine, stupila u naš samostan. Bila je vrlo sretna i Bogu zahvalna što se nalazi u samostanu. Kao kandidatica bila je na filijali u Gorjanima dvije godine, a onda je bila pozvana u postulat. Vrijeme joj je brzo prolazilo i ušla je u novicijat, u kojem je dobila ime sestra Hozana.
Odmah nakon Prvih svetih zavjeta sestra Hozana poslana je u Lipik gdje je obavljala sakristansku službu i razne kućne poslove punih 30 godina, sve do Domovinskoga rata 1991. godine, kada je Lipik bio razrušen i okupiran. Sve te godine vjerno je vršila sakristansku službu u župi i zdušno se zalagala u zajednici kojoj je pripadala. Kako je često zbog svoje službe boravila u crkvi, euharistijski Isus oplemenjivao je njezino srce koje je kucalo za njega i za bližnje. Za sestru Hozanu može se reći da je imala ruke kod posla, a srce kod Boga. Pred Gospodina je, uza svoje osobne potrebe, donosila i potrebe Crkve i ljudi s kojima se susretala. Mnoge teške životne priče bile su joj povjerene. Svojim velikim srcem strpljivo je slušala tuđe probleme i nastojala je pomoći, koliko je mogla. Posebno su joj na srcu bile obitelji koje su bile pritisnute patnjom. Znala se založiti za mir i slogu u obiteljima, znala je usmjeriti i savjetovati one koji su se dvoumili u odluci, rado je uvijek prigrlila i mlade i stare, ne praveći nikakve razlike među šarolikim stanovništvom Lipika. Jer je voljela sve ljude, nije sumnjala u njihovu dobronamjernost ni u ratu, kada je sa svih strana prijetila smrt i kada se sve rušilo, kada se uništavala imovina stanovnika i kada su se ugrožavali ljudski životi. Iako je naša kuća bila projektilima porušena, sestra Hozana ostala je u podrumu s drugim ljudima. Kada je neprijateljska vojska prolazila sablasnim ulicama, dvojica neprijateljskih vojnika približila su se našoj kući i jedan je htio baciti bombu u podrum. Drugi ga je vojnik odgovorio od toga, uvjeravajući ga da tu nema nikoga i da je šteta trošiti municiju. Tako je bila spašena sestra Hoazna i svi koji su bili u podrumu. Bila je to Božja snaga koja se nadvila nad životom svih koji su u tom trenutku bili skriveni u podrumu. Prvom prilikom podrum je bio napušten i u vrlo opasnim okolnostima uspjela je sestra Hozana doći do Đakova te ratne 1991. godine.
Od tada sve do 2015. godine radila je marljivo u samostanskoj praonici rublja, pune 24 godine. Mnoge sestre razveseljavala je čistim i izglačanim rubljem, brižno pazeći na svaki detalj koji bi mogao doprinijeti zadovoljstvu i radosti sestara. Strpljiva i marljiva, požrtvovna, široke duše, pouzdana i plemenita, u Đakovu, kao i u Lipiku, za sve primljene milosti, svojim geslom kod zavjeta «Bogu hvala» izricala je svoj stav pred Onim u čije je ruke s povjerenjem predala svoj život.
Narušena zdravlja, godine 2015., prešla je u Dom sv. Josipa i tamo se molila i prikazivala svoje boli za dobro Crkve, Domovine i za nova duhovna zvanja. Vedro je koračala oslanjajući se na hodalicu i svakoga rado susrećući. Do zadnjih dana redovito je svojim ugodnim glasom preko razglasa čitala bolesnim i starijim sestrama duhovno štivo.
Dan prije smrti, dok je tromb zaustavljao rad njezinih krvnih žila, prebačena je u osječku bolnicu gdje je dočekala susret s Gospodinom.
Izvor: Milosrdne sestre sv. Križa/s. Nada Martinković