[25.2.2023.] U subotu 25. veljače s početkom u 12:00 sati u riječkoj Galeriji Principij održat će se otvorenje 31. samostalne izložbe fotografija đakovačke autorice Silvije Butković pod nazivom “Kasom kroz tišinu”.
Organizatori izložbe su Fotoklub Rijeka i Galerija Principij, a izložba će biti otvorena od 25. veljače do 4. ožujka.
Više o izložbi saznajte iz predgovora izv. prof. dr. sc. Tihomira Živića:
Može li se tišinom uistinu izreći više i zvonkije negoli riječju? Svojom izložbom zapažena književnica, nagrađivana snimateljica i vodičica Silvija Butković dokazuje da može. Jer krajolici i plemeniti konji na njezinim snimkama doduše odišu spokojem, ali nipošto nisu posve nepokretni niti lišeni sadržaja; upravo suprotno, to su ozelenjena zrcaljenja naše stvarnosti u vodi, to su zlata naše ravnice, to je rumen naše jeseni, to je znamen naše vjere u rascvjetalu polju, to su snijegom otežale grane koje se sljubljuju sa životodavnim vodotokom, to je suprotnost šarenila naše prirode, to je gizda rastrčanih konja i dubina njihova pogleda. A njima Butković zapravo piše svoj nov, kratak, ali slikovit snimateljski haiku, koji tako dobro poznaje… Štoviše, neki tvrde i da tišinom iskazujemo snagu i važnost, i to napose stoga što na takav način priopćujemo i u onim trenutcima kada nam je dosta svega oko nas, pa zastajkujemo, kada nam riječi ne naviru, nego nam izmiču poput zrnaca pijeska na otvorenu dlanu, onda kada i samo jedna jedina izgovorena ili napisana, odnosno čuta ili pročitana, riječ izgubi svoju vrijednost i pravo značenje. Nekada, naime, izgovorenom ili napisanom riječju (ne)svjesno kažemo previše, no šutnjom to nikada ne činimo. I stoga se onda kada je izgovoreno ili napisano suvišno, kada je prebolno govoriti, opet u tišini povlačimo u svoju osamu, u vlastiti umni prostor. A ove snimke Silvije Butković stvaraju nam takvu neograničenu širinu za stanku, za nas same, da projezdimo kroz svoje tišine. Slike na njima pritom zbore gromkije od najglasnije izgovorenih riječi, koje ne dopiru do ušiju onih koji ih nisu spremni slušati i razumjeti njihov smisao. Zato je Butković snimkama s ove izložbe u stvari rekla sasvim dovoljno — ni previše ni premalo. Svakomu posjetitelju pogled na ove prizore šalje jasnu poruku i onaj prepoznatljiv nutarnji treptaj i uzbuđenost i kada umorna duša u okolnoj buci beživotno klone. A poruka ovih snimaka jest i da je tišina ovjekovječena na njima životna nužnost, koja nam je često potrebna da nas okrijepi, pogotovo onda kada na tren želimo skriti vlastitu plahost i ranjivost. Prihvatimo li takvu tišinu snimaka Silvije Butković, zastanemo li pred njima na časak, ono što je njima zabilježila poučit će nas svojom iskonskom snagom da itekako vrijedi zamjećivati i u tišini, da vrijedi zapažati i samu tišinu te da ne treba ostati ravnodušan na krasotu oko sebe, nego da vrijedi pokušati i izboriti se za svoj kutak spokoja, u kojem ima mjesta i za istinitost, i za ljepotu, i za sreću.
Igor Kretonić
Foto: Silvija Butković