Adam Rajzl nedavno je dao objaviti svoj peti roman pod nazivom „Debela šuma“, što nam je dalo povoda za napraviti intervju s ovim velikim lokalnim književnikom. Novi roman, kao i dobar dio njegovih djela, protkan je ulomcima iz lokalne povijesti te daje jednu „panoramu vremena“ 20. stoljeća.
S autorom smo razgovarali o njegovoj povijesti, ulasku u književnost, književnoj inspiraciji, njegovim djelima i nagradama, kao i književnim planovima u budućnosti.
Vjerujemo da cijela Đakovština poznaje lik i djelo Adama Rajzla, no možete li nam u kratkim crtama ispričati tko je Adam Rajzl?
Rođen sam 11. svibnja 1948. godine u Dragotinu. Pišem priče, romane i pjesme za djecu i odrasle. Objavljivao sam priče i pjesme u Modroj lasti, Radosti, SMIB-u, Maslačku, Hrvatskom radiju, Književnoj reviji, Reviji Đakovačkih vezova, Đakovačkom glasniku, Đakovačkom listu, Đakovačkim novinama i dr. Petnaestak dramatiziranih priča za djecu emitirano je na Hrvatskom radiju.
Svojedobno sam bio glavni i odgovorni urednik Radio Đakova, Đakovačkog lista i Televizije Đakovo. Prije odlaska u mirovinu radio sam u OŠ „Matija Gubec“ u Piškorevcima. Živim u Đakovu. Član sam Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade te Udruge FRIKK (film, radio, kazalište i književnost).
Odakle je došla Vaša ljubav prema pisanju? Kada je sve krenulo?
Knjige su mi bile u blizini u bakinom ormaru. Imala je nekoliko starih izdanja. Prelistavala ih i čitala zimi, a ponekad je neku knjigu ponijela sa sobom i čitala dok bi na pašnjaku čuvala krave. Mati Julka imala je jako dobro pamćenje pa je često naizust govorila „Putnika“ Petra Preradovića ili pjesme Đure Arnolda, posebice „Hrvatsku domovinu“.
Prva sam slova naučio čitati i pisati vrlo rano. Tu mi je puno pomogla bakina prijateljica strina Anka koja mi je poklonila bilježnicu, olovku i pernicu i tako dala poticaj da crtam i pišem slova. Družio sam se s dvije godine starijim susjedom Markom. Kad je on pošao u školu meni je bilo dosadno u kući. S njim sam krenuo i ja. Začudo,učitelj Milan Sinčić se tome nije protivio. Prihvatio me uz uvjet da slušam i ne pravim gluposti. Kao i ostali đaci učio sam slova, vježbao čitati i pisati premda nisam išao u redovnu školu. Vrlo sam brzo u toj, danas bismo rekli maloj školi, naučio čitati i pisati slova. Sljedeće godine, dakle, godinu dana ranije, krenuo sam u redovnu školu. Prve sam pjesme pisao već u trećem razredu osnovne škole, a onda kasnije nastavio u Gimnaziji i 1974, objavio prvu knjigu, zbirku pjesama za odrasle „Odavde do obale“
Koliko ste do sada djela objavili te postoje li neka koja su Vam više prirasla srcu od ostalih?
Do sada sam objavio trinaest knjiga:zbirku pjesama Odavde do obale (1974.), zbirke priča za djecu Topot bijesnih konja (1983.), Kad su trešnje dozrijevale (1996.), Izgubljeno zlato (2001.), Ljubav pod kišobranom (pjesme i priče za djecu, 2007.), opsežan roman Zvonik Eve Šimunove (2008.), roman Sjene na mjesečini (2011.), zbirku priča za djecu Vatrenjaci (2014.), roman Mornareva žena (2016.) zbirku pjesama za djecu Kad bi ljubav u kutiju mogla stati (2018.) roman „Martin Tišljer“( 2018.) , zbirku odabranih priča pod nazivom „Diljske priče( 2019). objavljenih u časopisima, novinama i samostalnim knjigama te roman „Debela šuma“ (2020. god.)
Posebno mi je drag roman „ Martin Tišljer“, sa snažnim autobiografskim elementima. Govori o mom ocu, a i sam se pojavljujem kao epizodni lik .Mog oca Martina s nadimkom Tišljer, jer je bio stolar, često spominjem u svojim pričama i romanima. Bio je vedar, nasmijan, ali ponekad i pun melankolije, osobito u vrijeme Božića, Uskrsa ili kirvaja za Veliku Gospu. O svom djetinjstvu i momačkim danima otac je volio pričati, no ratne je godine rijetko spominjao, to je bila njegova velika tajna. Jednom godišnje kada bi na proštenje za Veliku Gospu stigao njegov ratni prijatelj Antun Zdravčević, zvan Tuna Ćurćija, oni bi nešto povjerljivo razgovarali, ponekad sa suzama u očima, a meni bi otac samo rekao: “Sine, ovo ne moraš slušat, veliko je zlo bilo iza nas.‘‘ Samo je jednu priču više puta ponovio, kako je zahvaljujući Božjoj providnosti ili nečem drugom ostao živ nakon izvođenja na strijeljanje, uvijek dodajući rečenice: “Bog je samo jedan!‘‘ i “Dobro se dobrim vraća!‘‘ Dvadeset godina nakon njegove smrti, Stanko Zdravčević, Tunin sin, donio mi je usmeni i pismeni iskaz o zajedničkim ratnim danima naših očeva. Tek sam tada saznao istinu. Zaključili smo da su naši očevi svoje tajne čuvali da bi sačuvali živote svoje obitelji. Ali i svoj život da, po ne znam koji put, ne dođu pred streljački vod. To i jest razlog zašto sam roman s očevom tajnom objavio 20 godina nakon njegove smrti. Tuninim iskazom uspio sam složiti dio do tada nedostajućih kamenčića u mozaiku života mog oca.
Koje ste do sada značajnije uspjehe doživjeli sa svojim djelima?
Uvršten sam u antologiju slavonskih pisaca Slava Panonije Vladimira Rema i Đakovačku čitanku. Za knjigu Ljubav pod kišobranom dobio sam Povelju uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca 2007. u Vinkovcima, a istu nagradu dobio sam i za roman Zvonik Eve Šimunove 2009. godine. Dobitnik sam i nagrade Grada Đakova za književni rad.
Ministarstvo kulture dodijelilo mi je 2017. stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini za roman Mornareva žena.
„Povelju uspješnosti za književnost“ u povodu 25. „Dana Josipa i Ivana Kozarca“ 2019. godine u Vinkovcima, dobio sam i za roman „Martin Tišljer( 2018) Nekoliko priča i pjesama nalazi se u čitankama za treći,četvrti , šesti i osmi razred osnovne škole,a priča za djecu“Vatrenjaci“ pod naslovom The Fiery Sprites nalazi se u udžbeniku za strane studente na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Urednik je Dijana Zalar.
Odakle crpite inspiraciju za svoja djela?
Pripovijetke i romani rađeni su prema istinitim događajima. Opisujem ljudske sudbine često tragične ili neobične. Puni su detalja o životu u diljskim brdima i Slavoniji. Mislim da je nešto tajanstveno u meni. Još ko dječak upijao sam priče starijih, ali i sam sam bio svjedok brojnih događaja, kao na primjer susret s nepoznatim ljudima koji su navratili kod nas u selo da bi kupili imanje . Sutradan sam čuo da je stariji kupac nađen mrtav u Debeloj šumi što je i osnovni motiv mog nedavno objavljenog romana. Priče za djecu su bajkovite i mistične, iz nekih davnih vremena koje smo u dosadne zimske večeri slušali od svojih baka i djedova. Povezao sam mistično i bajkovito s realnošću što moji mladi čitatelji vole. Odrastao sam na selu među osebujnim zanimljivim , jakim likovima, čije sam životne priče zapisao i objavio. To je još uvijek nepresušno vrelo moje inspiracije.
Vaše najnovije djelo zove se „Debela šuma“. Možete li nam reći nešto više o njemu?
U svom petom po redu romanu pod nazivom DEBELA ŠUMA pišem o stvarnim događajima iz novije (lokalne) povijesti, kojima sam , kako sam već rekao, i sam kao dječak svjedočio. Riječ je o nikada potpuno razriješenom ubojstvu koje se u jesen 1958. godine dogodilo u Debeloj šumi jedini neporecivi, ali nijemi,svjedok kojega je i danas zapušteni betonski križ s inicijalima NN na seoskom groblju, iako su među živima još neki čija krhka sjećanja nisu imala snagu razrješujućeg svjedočenja.
Osim te uobičajene svakodnevice slavonskih sela, napose rodnoga Dragotina, dajem “panoramu vremena” koji obilježuju drugu polovicu 20. stoljeća, a reflektiraju se na život u Slavoniji – Hrvatsko proljeće, formiranje vojnih poligona bivše Jugoslavenske armije u selima Veliko i Malo Nabrđe u blizini Đakova, iseljavanje stanovnika tih sela u gradove i bogatija sela, Domovinski rat, dolazak brojnih bosanskih, posebice muslimanskih izbjeglica na đakovačko područje u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (izbjegličko naselje na mjestu Vojnoga poligona Gašinci) i dr.
Autentičnost mog slavonskoga proznog pisma, kako to ističe recenzentica dr.sc.Milica LUKIĆ, potvrđuje se i u jezičnoj karakterizaciji likova koji čuvaju ikavsko-jekavski šokački (posavski) govor đakovačkoga kraja i tako ga, knjigovno, sada već pred izumiranjem, muzealiziraju i konzerviraju.
Imate li nekih djela u nastajanju i kakvi su planovi za budućnost?
U pripremi je moja četrnaesta knjiga, zbirka priča pod nazivom „ZIDNI SAT I DRUGE PRIČE“. Likovi i iz ovih priča su stvarni ljudi neobičnih sudbina u kojima otvaram pomalo zaboravljeni svijet. Tih ljudi uglavnom više nema, ali oni ponovo žive u mojim pričama, tuguju, smiju se ili vole.
Igor Kretonić