Zašto Crkva stječe i kako usmjerava novac? Od čega se financira? Dobivaju li svećenici plaću od države? Tek su neke od brojnih tema o novcu u Crkvi od srednjega vijeka do danas, o kojima je motivirano govorio vikar Župe Svih svetih Ivan Kunčević, pripremivši sinoć u župnoj dvorani predavanje provokativnoga naziva “Svećenici i novci”. Iako je predavanje bilo otvoreno svima, izostali su oni koji ova pitanja postavljaju češće nego drugi, šire neistine i obmanjuju javnost, s kojima se Kunčević, kako je rekao, bio spreman suočiti iznoseći činjenice i istine o financijskom sustavu Katoličke crkve.

Župnik bogatije župe danas nije “mali bogo”

Od reforme tzv. nadarbinskog sustava, koji je, posebno u bogatijim župama, svećenike (u)činio “malim bogovima”, 2000. godine usklađenog sa smjernicama Drugoga vatikanskog koncila i Zakonika kanonskoga prava, za Crkvu vrijede ekonomske zakonitosti kao i za svako poduzeće. Izravni su prihodi svake župe lukno, kao tradicionalni ostatak srednjovjekovne desetine, obiteljski dar, milostinja, misne intencije, drugi izvori i državne potpore vjerskim organizacijama. – Naša Župa godišnje daje Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji 130.000 kuna, što se izračuna prema broju župljana, a ona opet dio tog novca daje Vatikanu, te novac koji “uđe” u župu ne ostaje u cijelosti njoj, nego se dalje raspoređuje. Ključni su za funkcioniranje župe stoga darovi koje vjernici daju svećenicima prilikom blagoslova obitelji i domova, iako oni nisu obavezni. Svećenička je dnevnica tijekom blagoslova 400 kuna, a sve ostalo ulazi u župnu blagajnu, objasnio je vikar Kunčević.

Crkva je, podsjeća, tijekom povijesti stekla veliku imovinu koja joj je u komunizmu prisilno oduzeta, da bi joj se nakon demokratskih promjena 90-ih godina prošlog stoljeća ta imovina polako počela vraćati. Međutim, kako su na nekim izvorno biskupijskim posjedima u međuvremenu sagrađeni objekti od vitalnog značenja, oni se Crkvi ne mogu vratiti, pa država to nadoknađuje dajući joj proračunom određena sredstva kao naknadu za ono što je oduzeto, a ne može biti vraćeno.

Svećenici u 15 % populacije koja najbolje živi

Česte su usporedbe, rečeno je, “popova” i fratara prema onoj “popovi su lopovi, a fratri su uzori”. Za razliku od fratara, naši se svećenici nisu ređenjem obvezali na zavjet siromaštva, nego su tek pozvani na skromnost. – Dok su automobil, mobitel i tenisice, primjerice, kod svećenika njihovo privatno vlasništvo, kod fratara su vlasništvo samostana, pa su fratri bez vlasništva, ali ne i bez ičega jer koriste zajedničku imovinu. Ako svećenik zbog neispunjenosti svoga srca Bogom poseže za materijalnim blagodatima kako bi osjetio neku sigurnost, to je njegov izbor i doista nije u skladu s pozivom koji je odabrao, kazao je Kunčević, ne poričući da svećenici žive u materijalnoj bezbrižnosti. Istina je, priznaje, da su svećenici u 15 % populacije u Hrvatskoj, koja zbog malih troškova života može najbolje živjeti, vjerujući da novac nikome nije bio motiv da postane svećenik, kao i da svaki svećenik ima nekoga kome pomaže.

Vlč. Ivan Kunčević, župni vikar Župe Svih svetih:
Lukno, milostinje i misne intencije obvezuju nas kao vjerniku u srcu; to su naši darovi u koje država nema uvid i ne oporezuje ih. Za razliku, svakome se poreznom obvezniku u Njemačkoj odbija 7 % od njegove neto plaće za Crkvu.

Kritizirao je masmedije u kojima nailazimo na brojne slučajeve zlouporabe i izvrtanja sustava crkvenih financija, o kojima se piše ili govori bez prethodne provjere informacija, dok je za manu društvenih medija vikar Kunčević istaknuo mogućnost da se, njima se služeći, “sakrijemo iza kutije i pišemo što god nas je volja i tako liječimo vlastite frustracije i nezadovoljstva”.

Izložio je i način obračuna svećeničkih primanja, rekavši kako su jedini svećenici koje plaća država sveučilišni profesori. Svima ostalima plaću obračunava i isplaćuje njihova biskupija. Kunčevićeva je plaća, otkrio je, 4.850 kuna, plus još 1.500 kuna intencija, kojima plaća troškove svog kućanstva, a u želji da zaista bude do kraja transparentan, prisutnima je dao na uvid svoje rješenje o svećeničkoj plaći, koje to potvrđuje.

Danijel Geošić