U Travnju ove godine pisali smo o Barbari Vargić, 24-godišnjoj, tada đakovačkoj studentici socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu koja se spremala na odlazak u Afriku, gdje bi volontirala u sirotištu sv. Ante u Tanzaniji.
Barbara Vargić je svoj zacrtani cilj i ostvarila te je ovoga ljeta provela dva nezaboravna mjeseca u Tanzaniji, gdje je bili na cjelodnevnoj usluzi mališanima u sirotištu. Sada, kada su se dojmovi malo slegli, odlučili smo zamoliti Barbaru da s nama podijeli svoja afrička iskustva.
Možeš li nam se za početak predstaviti?
Zovem se Barbara Vargić, imam 24 godine i novopečena sam socijalna pedagoginja. Radim i živim u Zagrebu, a u slobodno vrijeme volim glumiti, pohađati edukacije i provoditi vrijeme s nećakom.
Kako si došla na ideju o volontiranju u Africi?
Završila sam pomažuću profesiju (tada sam još studirala) i imala sam puno iskustva volontirajući s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Znala sam da želim i mogu napraviti nešto više, po mogućnosti van granica Hrvatske. Inače sam i framašica, 10 godina sam u Frami Đakovo pa želja za odlaskom u Afriku ima duboke korijene i u mom duhovnom rastu. Ideja o volontiranju u Africi se razvijala mjesecima, otprilike oko godinu dana i kada sam vidjela da me ne napušta – usudila sam se i otišla.
Je li bilo teško organizirati put u Tanzaniju?
Logistički nije bilo previše teško jer sam išla preko udruge „Kolajna ljubavi“ koja već godinama šalje volontere u Tanzaniju pa je taj proces jako dobro uigran. Teže je bilo psihički se pripremiti i otprilike procijeniti što me sve tamo čeka, da dođem koliko-toliko spremna (u pogledu higijenskih potrepština, lijekova itd.)
Kakvi su bili prvi dojmovi po dolasku ondje?
Jedna prijateljica koja je također išla misionariti, doduše u Boliviju, jako je dobro to opisala – čim izađeš iz aviona, zrak miriši drugačije. To je potpuno točno; boje su tamo življe, gradovi, ulice i ceste izgledaju potpuno drugačije i, naravno, nigdje više ne čuješ svoj jezik. U početku je to sve bilo dosta preplavljujuće, na trenutke malo i zastrašujuće, no nakon razdoblja prilagodbe, sve što sam vidjela oko sebe je ljepota.
Opiši nam malo svoj boravak ondje. Kako je izgledao tvoj prosječni dan u Tanzaniji?
Moj je boravak imao dvije glavne funkcije: podjelu kumstava i boravak s djecom u sirotištu. Prva sam dva tjedna provela na sjeveru Tanzanije, s plemenom Masaai. Boravila sam kod hrvatskog misionara patera Tomislava Mesića i skupa s njim, dijelila sam školarine djeci u toj regiji. Kolajna ljubavi ima sustav kumstava, gdje svatko može postati kum djetetu u Tanzaniji i za određenu svotu godišnje, dijete ima pokrivenu školarinu, školsku uniformu i jedan kuhani obrok u školi. Moj je zadatak bio da taj novac, skupljen kumstvima, podijelim djeci kako bi mogli platiti školarinu.
Nakon ta dva tjedna, zaputila sam se na jug Tanzanije i tamo sam boravila do kraja. Bila sam u sirotištu sv. Ante, u kojem boravi sveukupno 60-ak djece. Pomagala sam im oko pisanja zadaća, svakodnevnih obaveza, provodila s njima slobodno vrijeme, a najviše je bilo igranja, grljenja, maženja i svega ostalog što jednom djetetu treba.
Dok je s Masaaima svaki dan bio drugačiji, u sirotištu je rutina ustaljena i svaki je dan podjednak. Djeca se bude oko 5h da bi se spremili u školu u koju kreću oko 6h. Nerijetko ih mi pratimo do škole jer je put dug. Nakon toga, prijepodne vrtićarci provedu u vrtiću, a starija djeca u školi. Za to vrijeme, mi volonteri dijelimo školarine, pišemo izvješća za kumove i pomažemo oko obaveza sirotišta koliko možemo. Nešto prije ručka, vrtićka djeca dođu, zajedno ručamo i tada kreće igra. Mnoštvo brojalica, pjesama i plesova, ludorija i zabave. Kada starija djeca dođu oko 16h, peru uniforme, svi se kupaju i nakon toga slijedi pisanje zadaće. U svemu im pomažemo, a najviše sa zadaćom. Na kraju slijedi večera i spavanje. Petkom i subotom bismo rutinu malo razbili crtićima i bombonima poslije večere.
Što te se ondje najviše dojmilo?
Uh, preteško pitanje. Na prvu bih odgovorila „sve“… zapravo me se najviše dojmio njihov stav prema životu. Oni sebe ne smatraju jadnima, ne gledaju što sve nemaju u životu. Radosni su s onime što imaju i to im je dovoljno. Svi bismo mogli tu životnu lekciju naučiti od njih.
Poznato nam je da je Afrika u odnosu na Europu i ostatak razvijenog svijeta nešto sasvim drugo. Boravila si ondje dva mjeseca i mogla si to vidjeti iz prve ruke. Kolike su stvarne razlike između našeg svijeta i Afrike?
Razlike su velike, jako velike. U materijalnom smislu, njihov se život ne može usporediti s našim. Pitka voda je tamo luksuz, struju ima nekolicina najsretnijih, kanalizacija je samo u razvijenijim mjestima. Mislim da odjeću i obuću ne moram posebno komentirati, kao ni prehranu. Uvjeti su zaista teški, pogotovo na sjeveru kod plemena Masaai. Neimaština je posvuda, djeca nemaju ni najosnovnije za život. S druge strane, ljudi su presretni, zahvalni na svakoj sitnici. Nemaju mentalitet „mi smo jadni i ništa nemamo“. I tu su razlike jako velike, u odnosu na nas. Mi koliko god imali, samo gledamo što još sve nemamo. Oni koliko god nemali, gledaju samo ono što već imaju.
Tvoj boravak u Tanzaniji odvio se u vrijeme pandemije koronavirusa. Kod nas ne može proći dan da koronavirus nije glavna tema na svakom koraku. Kakva je situacija ondje?
Koronavirus tamo ne postoji. Testiranje se spominjalo samo na aerodromu – između slijetanja u Afriku i ponovnog uzlijetanja natrag za Hrvatsku, nisam niti jednom pomislila na Covid. Bio je to lijep psihički odmor od naše svakodnevice. Zdravstveno imaju puno problema i bolesti od koji pate, no korona nije jedna od njih.
Planiraš li u skorijoj budućnosti ponoviti nešto slično?
Sigurno! Nemoguće je upoznati tu djecu, te male duše i onda im se nikada više ne vratiti ponovno.
Što bi poručila mladima koji bi možda nekad u budućnosti napravili nešto slično?
Idite! Ako imate imalo želje – idite, idite, idite! Vjerujte da postoji puno načina, mnogo je ljudi išlo i ide još uvijek. Nije ni blizu komplicirano kako se čini, a potreba za volonterima je velika. Isplatit će vam se neopisivo i cijeli ćete život ubirati plodove tog odlaska.
Igor Kretonić
Foto: ustupljene fotografije